U antikvarijatu i galeriji sestara Karmen Gagro i Nere Njirić ‘Moje tezoro’ odavno se uselila prošlost. Prije točno tri desetljeća otvoren je danas jedini dubrovački antikvarijat. Gagro je već kao devetogodišnjakinja voljela prikupljati stare stvari i posuđe, sve što bi se našlo po kući a najprije je imala kolekciju starih ključeva. Studirala je povijest umjetnosti i arheologiju, živjela u Zagrebu s obitelji, počela je raditi u Mimarinoj zbirci te osobno upoznala Antu Topića Mimaru. Potom se zaposlila u Muzeju za umjetnost za obrt na zbirci metala, počela pisati za Leksikografski zavod... Kao mlada bavila se hidroarheologijom, a oduvijek je voljela more i ronjenje, prohodala je u barci tako da je uvijek vuklo moru.
Rade dvokratno
Željela je okupiti stručnjake u jedan centar u Zagrebu gdje bi ljudi donosili predmete na stručnu procjenu, no 1993. otvorila se mogućnost zakupa poslovnog prostora i u rodnom gradu otvoriti antikvarijat. Ostavila je Gagro metropolu i došla u prostor bez vrata i prozora, s izlozima okovanim daskama, sve je u bombardiranju bilo uništeno.
- Isprva smo tražili što bismo mogli prodavati, stavili smo neke svoje stvari, nakit... Bilo je poluprazno, ali smo svejedno otvorili. Došli su tad zagrebački novinari koji su mi rekli da sam strašno hrabra žena, ali se tad uopće nisam osjećala hrabro, priznaje Gagro.
Sestre su podijelile posao, Njirić se više bavi administracijom, a Gagro nabavlja antikvitete. Nude oko 1.800 predmeta iz cijelog svijeta. Ističe kako ljudi vrlo rijetko traže nešto određeno.
- Kad smo počeli, tržište u svijetu je bilo jako, nije bilo interneta. Danas obično ljudi pitaju za nešto iz Dubrovnika, znaju tražiti dubrovačku numizmatiku, što nemam jer nisam stručna za tu domenu. Svake godine dolaze stranci koji misle da ovako izgledaju dubrovačke kuće, a manje-više ništa ne razumiju. Znalaca i kolekcionara je sve manje, dolazi mi puno kolega iz svijeta, iz Amerike, najviše iz Engleske koji su morali sve prodati jer više nema publike za to. Danas se nameće minimalizam, uređenje interijera ne trpi čak nijednu sitnicu, suvremeni ljudi to više ne cijene, promijenio se ukus, govori Gagro te dodaje:
- S druge strane, kolege iz Engleske hvale nas jer nema tu škarta, a nikad nije bilo kopija. Ljudi danas rado kupuju stvari koje sliče na starine, a zapravo se proizvode i prodaju po jeftinoj cijeni. Sve manje ljudi se u ovo razumije. Čim mi netko dođe na vrata, znam kako će izgledati razgovor. Mnogi najčešće uđu i izađu s mobitelom jer slikavaju, ali ne znaju zašto su došli, govori Gagro.
Ispočetka je dolazio stanoviti broj domaće čeljadi.
- Bilo je tad ozbiljnih kolekcionara koji su mogli tu i tamo sebi nešto priuštiti, danas više ne mogu jer su u mirovini, a kako idu godine, sve vam manje stvari treba. Nekad su se tražili kristali, kristalne vaze i pepeljare, to se poklanjalo za vjenčanja ili prigode i držalo u vitrini... Nisam doživjela da se u ovo božićno vrijeme poklanjaju takve stvari. Prije je postojao neki respekt prema izrađevinama, primjerice piceju, čipkicama, a tko će to danas više utijavati i stavljati na stol? Danas se živi brzo i takve stvari više nikome ne trebaju, primjećuje sugovornica.
Oduvijek ju je fasciniralo razlikovati falsifikat ili kopiju od originala, a u dugogodišnjoj karijeri možda joj se dvaput dogodilo da je nabavila kopiju.
- Što je stariji predmet, to bolje. Zanima me njegova estetika, kvaliteta izvedbe... Recimo, nikad nisam kupila nešto samo zato što je lijepo, predmet mora imati podatak o tome tko ga je izradio, koja je proizvodnja, što stoji iza predmeta, što najčešće na starim stvarima ne piše. Bavila sam se metalom, nakitom, to mi je bila uža struka, a poslije i porculanom, staklom, namještajem. Puno sam gledala i učila, znanje je najvažnije, govori Gagro koja od metala najviše voli proučavati željezo.
Mnogima je postavila izazov da pogode što je u maloj drvenoj škrinji nasred antikvarijata, a mnogi se iznenade kad otkriju da je riječ o malom mobilnom WC-u iz vremena bidermajera, 19. stoljeća. Djeci je znala pokazati stare lutke ili male brončane figure životinja koje su radili majstori kiparstva. Vrijeme je od Hanuke pa su tu i svijećnjaci, takozvane hanukije.
- Tu su ruske putne ikone u bronci da se ne bi slomile, uglavnom dolaze iz 18. stoljeća i jako su rijetke zato što su ih u pustim ruskim ratovima topili za topove i puške. Imam i zavjetne pločice kupljene u Napulju, a u Italiji je bila velika produkcija i prodavali su se na našoj obali.
Učenje bez limita
Najstarije je prstenje iz 12. i 13. stoljeća. Tu je maska iz Afrike koju je Gagro kupila u Parizu, recimo vaza i slika s Dalekog istoka, stranice iz d‘Alembertove Enciklopedije iz 18. stoljeća. U antikvarijatu su satovi iz 19. stoljeća, lukjernariji, a ima i dosta starog nakita, porculana uglavnom iz 19. stoljeća. Svaka stvar ima priču.
- Pomorci su donosili porculan, čitavi setovi bi se kupovali. Donosili bi velike servise pa su se ljudi, recimo za Božić, okupljali oko stola, oko setova koji su nešto značili na stolu. Sad se sve manje kupuje i nabavlja, a sve manje se veselimo stvarima jer veselje treba podijeliti s nekim tko to razumije, dodaje Gagro.
Na podu stoji brončani lik Josipa Broza Tita, netko ga je naručio, ali još nije preuzeo.
- Inače, Tito nije dopuštao da ga bilo tko portretira, činili su to Jakac, Kršinić... Bili su to veliki umjetnici! Ljudi traže recimo novčiće ili značke iz vremena bivše Jugoslavije. Ima i znački iz Sovjetskog Saveza, s olimpijada... Pitaju ljudi i za kune... govori Gagro, sretna svaki put kad donese neki novi predmet.
Trendovi se stalno mijenjaju, a ističe kako je danas teško prodati sliku. Prije skoro 10 godina u Dvoru je imala izložbu anđela, a u međuvremenu ih je prestala skupljati iako mnogi još, uglavnom iz baroka, čuvaju njezin i sestrin Tezoro Između polača. Na plafonu antikvarijata su crteži anđela Tomislava Buntaka. Zbirci anđela pokušala je pronaći stalni dom, ali nije bilo sluha za njezinu ideju.
Radila je na desetak zbirki Dubrovačke biskupije, ali i postav Franjevačkog samostana Male braće, Muzeja Dominikanskog samostana te Židovskog muzeja u Gradu. U republičkom Zavodu za zaštitu spomenika bila je procjenitelj za ratne štete. Više puta su je pozivali kao sudsku vještakinju na parnice oko podjele pokretnina...
- Zanimljiv je posao jer neprestano učim, učim i od kupaca, neki su specijalisti u mikro područjima, ima predmeta za koje ni ja ne znam čemu su služili, a lijepo su izrađeni. Tko im otkrije smisao, bit će nagrađen! Volim to učenje bez limita, volim kad otkrijem nešto novo na nekom buvljaku ili dućanu, a volim i spašavanje predmeta od propasti, sretna sam kad mu dam novi život. Stvari putuju nevjerojatnim putovima, poručuje Gagro koja bi rado s dubrovačkim muzealcima razmjenjivala znanja i iskustva.
Slobodnog vremena nema, ali dosta čita, zanimaju je nove teme koje nisu umjetnost nego više ezoterija. Svakako, u antikvarijatu Karmen Gagro i Nere Njirić tempi passati postaju sadašnost, a svojom ljubavlju i znanjem trude se dosegnuti budućnost.
