Iliana Stojanović: Zauvijek ću pamtiti ‘Maslinu’, a djeca će mi uvijek biti na prvom mjestu, njihovi uspjesi su i moji

Nakon 24 godine u Dječjem domu Maslina, godinu i pol na mjestu socijalne radnice i šest ravnateljskih mandata, Iliana Stojanović odlazi na novo radno mjesto.

- Kao dijete sam mislila da ću biti arhitektica ili studirati jezike i povijest umjetnosti, a prva koja mi je predložila socijalni rad bila je prof. Milka Macan. Na testiranju interesa u Zavodu za zapošljavanje rezultat je pokazao da bih se trebala usmjeriti na arhitekturu ili pedagogiju. Na kraju, svidjela mi se zgrada Pravnog fakulteta u Zagrebu, upisala sam socijalni rad iako nisam mnogo o tome znala, ali sam već kroz praksu osjetila poziv. Međutim, nikad nisam htjela raditi u centru za socijalnu skrb – kaže Iliana Stojanović.

Zbog čega?

Uvijek sam htjela biti u izravnom kontaktu s korisnicima, papirologija me odbijala iako je to sad itekako prisutno i na poslu u domu.

Tko gleda sa strane, misli - nije lak taj posao. Human je, zahtjeva mentalnu snagu koja ne smije biti potrošiva.

Kad su djeca nezadovoljna svojim biološkim roditeljima, taj osjećaj izbacuju prema nama, samo što nitko nije na to ukazivao. I danas sretnem neke korisnike, nakon više godina izvan doma, koji još i dalje nose tu gorčinu.

U toj retrospekciji, koja su najljepša sjećanja?

Dva događaja kojih se uvijek rado sjećam su audijencija kod Svetog Oca 2017. godine i nastup djece s Anom Rucner u Kneževom dvoru. Prisjećam se prve generacije od koje je, zahvaljujući donaciji, jedan mladić završio fakultet, govori četiri jezika. Eto, to su mi najveći uspjesi. Veselim se kad me nazovu čestitati Božić i Uskrs, ili samo pitati kako sam. Većinom su djeca iz doma uspjela, nekad možda i nisu, ali većina ipak jest.

Koliko su vam lokalna zajednica i donatori pomogli?

Postoje predivni ljudi poput gospođe Olge Stoss, zahvaljujući kojoj su obnovljeni krov, fasada i postavljeno solarno postrojenje. Država je uredila dvije banje i krov praonice, a ostalo je obnavljano donacijama. Mnogi su građani uplaćivali značajne donacije, uplaćuju i umjesto vijenaca u sjećanje na preminule. Zahvaljujući njima, naša djeca imaju jako lijep standard. Uvijek se znalo u što se troši svaka kuna, a sada euro.

Koliko se promijenio standard u domu u te 22 i pol godine?

Kad sam došla u dom, bilo je 67 djece i 32 zaposlenika. Sad je 30 korisnika sa stanovanje i uz privremenu podršku, te 24 zaposlenika. U međuvremenu se svakako promijenio način rada. Od 2010. smo u transformaciji koja podrazumijeva da se djecu od sedme godine života potiče i uči higijenskim navikama, čišćenju svog prostora, nužnome za budući život. Nekad smo imali više spremačica, pralju koju ne možemo naći na pola radnog vremena, a ljudi se ne javljaju ni na brojne natječaja za pomoćnog kuhara i slična radna mjesta. Težnja je da se, počevši s 2025. godinom, otvaraju stambene zajednice za sveobuhvatnu podršku u kojima stručni radnik doma bude u stanu sa šestero, sedmero djece, što uključuje i kuhanje i čišćenje. Dom bi ostao za djecu strane državljane do 14 godine života, odnosno djecu bez pratnje, i mjesto kriznog smještaja.

Koliko to mijenja posao stručnih djelatnika?

Prije 24 godine, 90 posto djece je u dom bilo smješteno po Zakonu o socijalnoj skrbi, a danas gotovo da nemamo takvih slučajeva. Danas je većina smještena po Obiteljskom zakonu. Nije to lak posao. Treba imati na umu da djeca nisu u domu svojevoljno, nitko ih nije napustio ni ostavio. Djeca su oduzeta. Naravno da se u takvoj situaciji nailazi na nezadovoljstvo i otpor među djecom i među roditeljima. Nadalje, danas s djecom mogu raditi sve struke, učitelji, likovnjaci, itd., a prije to nije bilo tako.

Čime su nezadovoljni?

Posao je sigurno zahtjevniji i izazovniji nego nekada, i djeca su zahtjevnija, nekad se ljudi u tome ne nalaze ili zamišljaju svoj posao drugačije. U interesu djeteta, to nekad podrazumijeva i poslove koji nisu baš ljudima dragi. Imali smo situaciju da kuhinja nije radila, hrana je bila dostavljena iz doma za starije pa je trebalo podijeliti hranu djeci. To nije podcjenjivanje posla. Nažalost, slab je odaziv na natječaje, osobito na ravnateljska mjesta u domovima. Zašto se nitko od anonimnih nezadovoljnika nije javio i pokušao biti bolji ravnatelj?

Iz kojeg razloga odlazite?

Nisam se zasitila djece, od prvog do zadnjeg dana djeca su mi na prvom mjestu. Nakon 24 godine idem na drugo radno mjesto. Zahvalna sam na poslovnim ponudama, a nije mi presudna plaća, sad mi je važan mir.

Koja je dob djece smještene u Maslini?

Dom može primiti djecu od treće godine nadalje. Po novom zakonu, korisnici u ustanovi mogu biti do 26 godine. Uvijek ponavljam kako je za djecu obitelj. Za djecu nije dom. Bilo bi mnogo bolje da su djeca izdvojena iz obitelji kod udomitelja.

Proteklih godina smo svjedočili nesretnim slučajevima koji pokazuju da su domovi na rubu izdržljivosti, nemaju dovoljno kapaciteta primiti djecu izdvojenu iz obitelji u hitnim slučajevima. Kakvo je stanje u Dubrovniku?

Ustanove u Hrvatskoj su prekapacitirane tako da u domu imamo djece iz drugih područja, zbog čega postoji još više nezadovoljstva roditelja zbog kontakata. Što se tiče našeg područja, nije se dogodilo da nismo primili dijete odavde.

Postoje li udomiteljske obitelji u Dubrovniku?

Mislim da ih ima, a vjerujem i da ima još zainteresiranih obitelji, ali im treba stručna podrška. Uvjerila sam se da obitelji u Dubrovniku ne udomljavaju zbog novca nego iz želje pomoći djeci.

Koje su česte zablude ljudi o dječjim domovima, koji se kod nas nespretno kolokvijalno nazivaju popravnim domovima?

Ljudi znaju reći: ‘Jadna djeca’. To nisu jadna ni napuštena djeca. To su djeca koja zbog bolesti roditelja i različitih drugih životnih okolnosti bivaju smještena u domu. Nekad ljudi jednostavno nemaju kapaciteta za roditeljstvo. Postoje predrasude i posve pogrešne poruke koje se odašilju i djeci: ako nisi dobar, ići ćeš u Dom Maslina! Mi nismo odgojni ni dom za djecu s problemima u ponašanju, nego centar za pružanje usluga u zajednici.

Suočavamo se s mučnim objavama sveprisutnog vršnjačkog nasilja. Kako se u domovima postupa u takvim slučajevima?

Osnovna je poruka da se svaki oblik nasilja prijavljuje, ništa se ne smije zataškati. Nisam zatvarala oči, nego sam ukazivala na probleme... Danas roditelji zatvaraju oči pred teškim problemima kojih je naš grad pun. Nažalost, žalosno je da se misli samo na novac, a izgubio se čovjek! Gubimo djecu i zanemarujemo starce.

Na ovogodišnju kvotu od 141 mjesta na studiju socijalnog rada u Zagrebu, samo 43 kandidata prijavila su ga kao prvi izbor. Ni u Osijeku nije bolje. Čini se da nema dobrih vijesti za struku.

Uz neophodno obrazovanje, za rad s djecom u bilo kojoj ustanovi, domu, školi ili vrtiću, moraš voljeti ljude. Nekad se vodilo računa o pravu na povjerljivost i zaštitu privatnosti te o profesionalnom odnosu prema poslu. Po mojim mjerilima, treba voditi više računa gdje se što govori, poštovati profesionalnu tajnu, a onaj tko ne voli ljude nema što raditi u profesiji poput socijalnog rada.

Boje li se ljudi takvih profesija?

Da, ljudi se boje raditi ovaj posao, ali nasilje i neugodnosti nisu prisutni samo u socijalnoj skrbi. S tim se susreću, vozači autobusa, taksisti, novinari,... Sve manje je poštovanja među ljudima i razumijevanja za tuđe poslove.

Jesu li se barem poboljšali radni uvjeti?

Jesu, plaća je povećana 2018. godine, a bitno je veća od veljače ove godine. Ali, plaća nije motiv za bavljenje ovim poslom, kao što više nije ni demotivirajući čimbenik. Mislim da mladi nakon fakulteta ipak žele lagodnije poslove.