Krenete li od sela Bosanka iznad Dubrovnika cestom u smjeru istoka s desne ćete strane ugledati jednu od najljepših panorama na Jadranu. I dok će vam Lokrum i Dubrovnik oduzimati dah teško ćete s lijeve strane ceste uočiti spomen ploču koja podsjeća da je ta cesta 1991. godine bila cesta smrti. U njoj je uklesano ime Željka Putice uz koje stoji natpis "Nezaboravnom prijatelju", piše Slobodna Dalmacija. I zaista, Željkovi prijatelji u svojim su ga mislima godinama čuvali od zaborava i među sobom se spominjali anegdota i situacija koje su s njime doživjeli. Napokon, 32 godine nakon njegove pogibije, priču o Željku čuti ćete i vi i time ga učiniti još nezaboravnijim.
Švabo, kako su ga nazivali prijatelji zbog njegove opčinjenosti Njemačkom, bio je dobri duh dubrovačkog kvarta Kono koji se proteže uz Jadransku magistralu u gradskom predjelu Gruž. Odrastao je u radničkoj obitelji Pera i Mare uz stariju sestru Nevenku. Djetinjstvo je proveo u druženju s dječacima iz ulice, a već u pubertetu vidjelo se da je drugačiji i da zrači posebnom karizmom čega su se prisjetili njegov prijatelj Denis Ćulić i rođak Mario Putica:
"Generaciji nas oko 45 mladića s Konala on je bio uzor u svemu. Njegove vještine plivanja, trčanja ili bilo čega drugoga uvijek su dolazile do izražaja. U svakoj je igri on bio najbolji. Prema malo mlađima je uvijek bio zaštitnički postavljen, svi smo ga voljeli do besvijesti. Voljeli su ga i naši roditelji jer je bio pouzdana i dobra osoba. Osim roditelja, voljele su ga i djevojke. Bio je romantična duša, visok, vitak i zgodan. Cure su ludile za njim, ali i on za njima."
Željko nije imao djece, no imao je nećakinje Mariju i Sanju koje je obožavao. Sestra Nevenka ističe – "Obožavanje je bilo obostrano. Ne znam jesu li oni više voljele njega ili on njih." Nakon završetka srednje škole, u kojoj je stekao zvanje vodoinstalatera, zaposlio se u Vodovodu Dubrovnik gdje je kao vozač radio i njegov otac. Očevim stopama išao je i Željko koji je u spomenutom poduzeću vozio kamion. Jako je volio voziti, a uz to išla je i ljubav prema automobilima. Pratio je automobilizam, a osobito Formulu 1. Nije propuštao prijenose utrka, ma u koje god doba dana ili noći oni bili, piše Slobodna.
Osim ljubavi prema automobilima, od oca Pera, rođenog Hercegovca, naslijedio je i domoljubni zanos koji je do izražaja došao dolaskom demokratskih promjena u Hrvatskoj 1990. godine. Njegov prijatelj i kolega s posla Pero Prkačin prisjeća se i neugodnosti koje je zbog toga imao:
"Željka pamtim po zaraznom osmijehu. Bio je prijatelj kojem nikada ništa nije bilo teško. Hrvatska mu je bila svetinja i nije se sramio to pokazivati. Na kamionu kojeg je vozio u poduzeću zalijepio je na staklu poster Franje Tuđmana, mislim da se radilo o predizbornom plakatu. Naravno da to nije dobro sjelo nekim kolegama. Zaposlenici pravne službe u Vodovodu bili su dio starog sistema i bili su drugačije politički nastrojeni. Zbog toga je pozivan na razgovore te se ga upozoravali da taj poster skine."
U proljeće 1991. godine Željko se kao pripadnik Narodne zaštite uključio u straže organizirane po Mjesnim zajednicama u gradu. I dok su se mnogi, kada je došlo ljeto, kupali na plažama i mislili kako je nemoguće da u Dubrovniku dođe do rata Željko je bio svjestan da je rat pred vratima te se za njega pripremao. Kada je 1. listopada 1991. godine počela bitka za Dubrovnik za njega nije bilo dvojbe - otišao je s kamionom "tamićem", kojeg je vozio u Vodoprivredi, na prvu crtu obrane grada. Prije toga u tvornici ugljenografitnih i elektrokontaktnih proizvoda TUP kamion je prenamijenjen u ratne svrhe, na njega je montirana teška strojnica Browning. Željko je bio pripadnik Protuzračne obrane Dubrovnik kojom je zapovijedao Mišo Kraljić. Ondje su mu se kao posada "njegovog" kamiona pridružili Gogo Špero, Marko Palameta i Periša Obradović koji se prisjetio tih dana:
"Mi smo bili luda ekipa. Gogo i Marko bili su nogometni golmani, a Željko i ja ogromni zafrkanti. Vrlo brzo smo se nas četvorica jako zbližili. Recimo kada bi prema rasporedu na bunkeru bila naša smjena mi se nismo izmjenjivali već smo zajedno držali stražu. Imali smo nevjerojatan elan i moral. Više smo se vodili srcem nego glavom, tako je bilo i kobnog 23. listopada 1991. kada je Željko poginuo."
Tog dana 3. bataljun 472. motorizirane brigade JNA krenuo je svom silom iz pravca Ivanice na Brgat. Borbe su se ondje vodile doslovno prsa o prsa, a branitelji pod zapovjedništvom Eduarda Čengije odolijevali napadima posljednjim snagama. Kako je veza obrane Brgata s ostatkom branitelja bila presječena, Čengija je uputio Željka Gustina Žiku prema najbližim položajima hrvatskih snaga da im prenese molbu za pomoć. Zapovjednik Protuzračne obrane Dubrovnik Mišo Kraljić u knjizi Olivera Peze Zagonetka pobjede idućim se riječima toga prisjetio:
"Bilo je negdje rano popodne kad je na naš položaj na Bosanci pješke došao "Žika" Gustin, jako dobar i hrabar momak. Nije mogao par minuta doći do daha koliko je žurio. Dali smo mu vode i posjeli ga i uspio je progovoriti, a donosio je poruku od Čengije da hitno dođemo i damo mu podršku jer napadaju i situacija je teška."
Najprije je prema Brgatu krenula posada kamiončića koji je imao protuavionski top. Ona se kroz kišu granata i raznih projektila uspješno probila komunikacijom Bosanka – Brgat i dala značajan doprinos činjenici da se tog dana Brgat uspješno obranio. Nažalost kamiončić koji je krenuo idući, a za čijim je upravljačem bio neustrašivi Željko Putica, do Brgata nikada nije stigao. Pogodila ga je minobacačka granata od 120mm i na mjestu ubila 27-godišnjeg heroja Janjevske ulice s Konala. Okolnosti se prisjetio Periša Obradović koji je tom prilikom teško ranjen.
"Kada smo krenuli sjeo sam u kabinu uz Željka no Špero mi je rekao da se popnem na karoseriju jer sam jedini u posadi imao automatsku pušku pa da njome mogu lakše djelovati ako zatreba. Tako mi je vjerojatno spasio život. Nedugo nakon što smo krenuli po nama je krenula kanonada. S mora nas je gađala topovnjača JNA, a s kopna topništvo. Jedna granata pala je pred kamion i razbila šoferšajbu. Stali smo na tren, zaključili da je kamion u voznom stanju i odlučili nastaviti put. Tek što je Željko ubacio u prvu brzinu uz prednju lijevu gumu pala je granata koja je kamion digla u zrak za nekih pola metra. Skočio sam s kamiona i krenuo prema Željku no vidio sam da mu nema spasa.
Tada sam shvatio da sam teško ranjen, imao sam ogromnu ranu na prsima i počeo sam kašljati krv. Geleri su mi prorešetali cijelo tijelo. Špero i Palameta bili su lakše ranjeni i pokušali su me nositi no bez uspjeha. Tada su oni pošli prema Bosanci po pomoć, a ja sam ostao. Gledao sam grad i vidio da po njemu ne tuku. Računao sam – obitelj mi je dolje, sve će biti u redu, a mene ionako neće biti. Obuzeo me čudan osjećaj, nije bilo neke boli, ali osjećao sam veliku toplinu u cijelom tijelu. Onda je došao Ivo Milosavić s Yugom 45, pokupio me te odvezao u bolnicu gdje sam operiran."
Ubrzo se Dubrovnikom proširila vijest da je Švabo poginuo, a Denis Ćulić prisjetio se trenutka kada je na Konalu zavladala grobna tišina:
"Ljudi su izašli na ulice i samo šutjeli. Nitko nije progovorio ni jednu riječ. Sjećam se da su došla dva vojnika i uz ulicu pošli u Švabovu kuću. Nakon nekog vremena čuo se krik njegova oca Pera. Taj krik je odjeknuo cijelim gradom. Svima nam se zaledila krv u koži. Nema osobe koja u tom trenutku nije zajaukala i zaplakala. Željka Putice zauvijek ćemo se sjećati. Svake godine na dan njegove smrti se svi okupimo, obiđemo mjesto pogibije i njegov grob. Zatim igramo nogomet, boće i družimo se do jutra pričajući priče iz djetinjstva i uspomene na našeg nezaboravnog Švaba."