Dalmacija Zadar

neustrašivo, svaka čast!

Živio nam nepotizam! Zaposlila rođakinju za voditeljicu Kneževe palače pa bahato poručila: Ovo nije ustanova, nego Narodni muzej, a to znači ja

neustrašivo, svaka čast!

Dobro je, nema panike, sve je ostalo po starome. A nije izgledalo da će završiti tako. Sjećate li se kako je krenulo? Došao novi gradonačelnik, čist, snažan, zgodan, najavljene su velike promjene, raskidanje sa starim praksama, mislili smo, ecce homo, neke će se stvari ipak mijenjati.

Samo od te pomisli strah je počeo ispunjavati zadarske ulice, djeca su od užasa po cijele noći plakala, nemoćne majke i očevi nisu stali naricati nad sudbinom svojih najmilijih.

Ali na sreću, sve je prošlo u najboljem redu. Ništa od tih groznih promjena, ništa od tog nepotrebnog zastrašivanja. Možemo svi skupa odahnuti, evo nas opet tamo gdje smo godinama bili. Evo nas na starom utabanom putu, možda čak i mrvicu natrag.

Sada se konačno razjasnilo, sada smo konačno spoznali. Novi gradonačelnik očito je došao samo zato da sve ostane kako je i bilo! To je taj genijalni manevar, to je taj genijalni trik: promjena koja ništa ne mijenja! Drukčije se zove, drukčije izgleda, drukčije govori, drukčije ga zovu, drukčije hoda, drukčije se nosi, ali je opet isti, onaj stari, nepoderivi, pouzdani, vječni...

Drage članice i članovi HDZ-a, slobodno možete nastaviti zapošljavati svoju familiju u gradskim, županijskim i državnim ustanovama i institucijama. Nema više straha, nema više bojazni. Nema više one prešutne mučnine da bi vam to netko mogao uskratiti ili zamjeriti. 

Slobodni ste, kao i svih ovih 27 godina, po svojoj savjesti, bez suvišnih "zašto", samo uz pomoć takozvanog javnog natječaja, fino, legalno, legitimno zaposliti svoju djecu, braću, sestre, nećake, unuke, rođake, ujne, stričeve, tetke, svekrve, punce, kurcepalce u gradskoj upravi, gradskoj tvrtki, gradskoj ustanovi, općini, općinskoj tvrtki, županiji, županijskoj tvrtki, županijskoj ustanovi, državnoj službi, državnoj tvrtki...

Neka ih, neka budu tu, a ne da nam ti mladi, vrijedni i školovani ljudi – za što smo se, uostalom, i borili – odlaze u tuđinu, gdje nitko nema nikoga svoga. Gdje im nema tetke, rođaka, brata, oca, matere i sestre koji će ih zaposliti, nego tamo moraju – zamislite tog nehumanog užasa! – tražiti posao bez ikakve veze.

Osoba kontinuiteta

A za taj povijesni korak natrag, za taj prijelomni trenutak, za tu neustrašivu odvažnost i nesebičnu žrtvu, opet trebate zahvaliti vašoj heroini, vašoj neugasloj zvijezdi, ponosu i diki, osobi kontinuiteta, jednoj i jedinstvenoj – Renati Peroš.

I ona je ovaj put, kao onomad kad je podmetnula svoja nejaka pleća i prvorazredni politički kriminal pretvorila u veličanstvenu izbornu pobjedu, stavila svoju ruku u vatru, stisnula zube i zagrizla. I uspjela, protiv svih, neokrznuta i suverena, zaposliti svoju rođakinju za novu voditeljicu Kneževe palače.

Okrenula se Renata prema novinarskim gadovima s portala Zadarski.hr, raskopčala svoju košulju baš kao nekad onaj Končar, i viknula: "Pucajte u prsa! Milost ne tražim niti bih vam je dala!"

Samo najbolji među nama mogli su tako nešto poduzeti. Samo najplemenitiji među nama usuđuju se tako nešto napraviti i kad svi misle da to nije moguće. Da, recimo, neka ravnateljica, poznata po klasičnoj zloupotrebi svog položaja
– i što joj neovisno zadarsko Državno odvjetništvo oprosti "na lipe oči" – raspiše natječaj točno po kriterijima člana svoje familije, kojeg na koncu i zaposli kao najboljeg kandidata. Bez treptaja, bez skanjivanja, bez zadnje primisli. Neustrašivo! Svaka čast.

Jer bila je to duga, teška i iscrpljujuća borba. Još prije gotovo dva mjeseca, kada smo mi, novinarska ološ, dobro znali da se osoba zbog koje se uopće raspisuje natječaj zove Lorena Peroš, kada su o tome sve znali i odgovorni ljudi u gradskoj upravi i slijegali ramenima, Renata Peroš je, prkoseći pitanjima novinarskih hulja, "zašto je za budućeg voditelja Kneževe palače, jedne od zasigurno najvažnijih zadarskih kulturnih ustanova, u čiju je obnovu uloženo desetak milijuna kuna javnog novca, predviđena osoba praktički bez ikakvog radnog iskustva, pogotovo iskustva na rukovodećim mjestima, i to ekonomske struke", odbrusila:

"Kneževa palača nije ustanova, nego Narodni muzej, a to znači ja. Budući voditelj ili voditeljica bit će na čelu još jednog odjela Narodnog muzeja, ništa više ni ništa manje od toga. A ja ću mu biti šef i sve što bude radio, radit će u dogovoru sa mnom."

Može rodbina ako ima uvjete

Samo rijetki, ponavljamo, samo rijetki su tada imali ljudske hrabrosti stati na njezinu stranu. Poput predsjednika Upravnog vijeća Narodnog muzeja Ivana Šimunića (HDZ).

Kad su ga novinarski kriminalci upitali: "Znači li to da ravnateljica Peroš, koja je i sastavljala uvjete natječaja, može za novog voditelja izabrati, hipotetski, i nekog od svoje rodbine, a vi biste se kao UV s tim složili?", on je proročanski odgovorio: "Da, ako ispunjava uvjete i ako je sve provedeno po zakonu."

I tako nas je, nakon još jedne nadljudske borbe za pravo zapošljavanja svoje rodbine u gradske tvrtke i ustanove, lice Renate Peroš obasjalo novom snagom. Snagom pravog puta i zakonitosti kakvu možemo zamisliti samo kod gradonačelnika Branka Dukića.

Jer Renatin izbor plaćat ćemo svi mi. Njezinoj familiji, svi mi, pridonijet ćemo s još jednom plaćom na neodređeno vrijeme. Priznajmo da je to i zaslužila. Ne, to nije ucjena. Ne, to nije naplata njezine žrtve iz revolucionarne 2001. godine. Renata nas je održala na vlasti, njojzi hvala!

A ako itko, onda gradonačelnik Dukić dobro zna kako nije lako tako uspjeti, kako nije lako zaposliti nekoga svoga na gradske ili državne jasle. Neka pogleda samo na žrtvu svoje zamjenice, Jagode Surać, čija kći već radi u gradskoj upravi, Grad plaća supruga kao voditelja streljane u Mocirama, a zeta Županija.

Ili neka za primjer uzme onaj herojski slučaj sa zadarskog suda kad je beskompromisni otac, dok je bio predsjednik suda, zaposlio kćer za sutkinju, a sina za vještaka, da bi mu zet odvjetnik u isto vrijeme "rješavao" predmete. Ili ona mlada dama što je uspjela postati sutkinja baš kad joj je majka, na njezinu nesreću, bila ministrica pravosuđa.

Ili onaj strašan slučaj kad je nesebični vatrogasni zapovjednik uspio zaposliti svoga sina i sinove još šestorice svojih kolega u istu vatrogasnu jedinicu. A kasnije i svoju ljubavnicu! I kako su, sjećate se, tada ponosno odbrusili svojim kritičarima: "A što bi naša djeca trebala odustati od karijere zato što su im roditelji ministri, predsjednici sudova, ravnatelji, direktori, iako su svi imenovani po istom, političkom ključu?"

Naravno da bi, jer su nepotizam i politički klijentelizam uništili ovo društvo i državu, odgovorila su im neka bijedna piskarala, ali na sreću, te pogane budale nitko nije čuo. Stoga još jednom: hvala Renata, hvala gradonačelniče Dukiću, hvala predsjedniče Šimuniću, hvala HDZ.

Ovo vam nikada nećemo zaboraviti.

 

Naslovnica Zadar