Dalmacija Zadar

zadnja stanica strasbourg

Priča Zadranina koji se bori s cerebralnom paralizom, ali i državom najbolje opisuje kolika je birokratska bahatost: Tužit ću Republiku Hrvatsku, ne da mi ni invalidninu ni punu plaću!

zadnja stanica strasbourg

O Antoniju Milanoviću, dvadesetdevetogodišnjem Zadraninu koji se od rođenja bori s cerebralnom paralizom, moguće je govoriti na bezbroj načina.

Ali, svakom mora biti zajedničko nastojanje naratora da istakne kako Republika Hrvatska kažnjava ovog čovjeka zbog njegove dijagnoze pa će je tužiti Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu.

Zvuči li vam ova tvrdnja grubo, nismo je dovoljno dobro napisali: ona bi trebala još i izazvati osjećaj srama kod svakog tko odlučuje o hrvatskim propisima, naročito o onom dijelu koji normira, a nerijetko i zagorčava, život invalida.

Ukratko, Antonio zbog zdravstvenog stanja može i smije raditi pola radnog vremena, a zbog legendarne hrvatske birokratske bahatosti ima pravo samo na pola plaće, kao da je kraća radna satnica njegov izbor ili hir.

Uz to, prijeti mu i skori gubitak invalidnine, jer se hrvatski birokratski um ponaša kao da je dobivanjem posla izgubio invaliditet. Važno je napomenuti da je junak naše priče stekao akademsku naobrazbu, magistar je novinarstva. S nekih tri tisuća kuna mjesečne plaće.

Propisi i predrasude

Antonija ćemo opisati kao upornog, ne zato što se odlučio ratovati s teškom dijagnozom koja mu je najveći trag ostavila na motorici, nego zbog borbe sa suludim hrvatskim propisima. I predrasudama.

Borio se, tako, još kao student protiv sumnjičavosti nekih profesora, slamao je otpor bivšeg vodstva zadarske Gradske knjižnice koje ga nije htjelo zaposliti. Aktualnu borbu za dostojna primanja spreman je, kad već ne ide lijepo i u Hrvatskoj, nastaviti sudskim putem u Strasbourgu.

Uglavnom, Antonio je godinama volontirao u zadarskoj Gradskoj knjižnici gdje je stalno zaposlen nakon što je magistrirao novinarstvo na Filozofskom fakultetu u Zadru.



– U knjižnici sam volontirao od 5. ožujka 2012. godine. Sve skupa, ne računajući prekide zbog operacija, to je trajalo tri godine i dva mjeseca. No, tek mi je sadašnja ravnateljica Doroteja Kamber-Kontić dala priliku da se zaposlim, ona je stvarno zasad uradila sve što je mogla i, evo, hvala Bogu, radim već četvrti tjedan – počinje Antonio i ističe razumijevanje na koje je naišao u Uredu predsjednice države dok je tražio posao.

Slijedi neizostavno ali:

– Moram se izboriti za dvije stavke. Prvo, sada primam oko tri tisuće kuna plaće i nedostaje mi nekih 900 kuna do punog iznosa, ali država nema ideju iz kojeg ih fonda namaknuti. Još mi oduzimaju i invalidninu od 1250 kuna, iako nisam manji fizički invalid otkad sam zaposlen. No, prema zakonu iz 2013. godine gubim pravo na nju. Želim da mi medijski pomognete iznijeti tu sramotu prije nego što odem u Strasbourg jer nitko u Hrvatskoj ne zna odakle će mi namaknuti tih 900 kuna. Ni zašto mi se skida invalidnina – rezigniran je Antonio.

Prepiska s državom

Sve što govori potkrepljuje korespondencijom s predstavnicima države. Dopis kojim Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku prosljeđuje Ministarstvu rada i mirovinskog sustava upit Antonijeve majke i zakonske zastupnice Ozule o subvencioniranju njegove plaće.

Pa, logično, odgovor Ministarstva rada i mirovinskog sustava, Uprave za tržište rada i zapošljavanje, u kojem se objašnjava da Gradska knjižnica Zadar ne spada među poslodavce koji imaju pravo na subvenciju plaće pri zapošljavanju osoba s invaliditetom.

Odnosno da, kako lijepo stoji u dopisu Irene Bačelić, načelnice Sektora analitike tržišta rada, "Vašem sinu pripada plaća razmjerna vremenu provedenom na radu". Tu je i dodatno pojašnjenje načelnice Bačelić upućeno Antonijevoj majci da poslodavac "iz javnog sektora" nema pravo na subvenciju plaće osobe s invaliditetom...

Mogli bismo do sutra nizati slične izraze birokratske nezainteresiranosti, no ne vidimo osobitog smisla. Bolje je završiti Ozulinim riječima:

– Spremamo dopis za Strasbourg. Htjeli su mi ukinuti i status njegove njegovateljice kad je zaposlen, ukidaju njegovu invalidnost, on je magistar, a plaćaju ga kao da ima srednju školu – ogorčena je Ozula.

Mislite da će nekome biti neugodno zbog ovoga?

Naslovnica Zadar