Dalmacija Split

Vitalni djedica

Najstariji splitski plesač i Hajdukov igrač nedavno je napunio 95 ljeta, ali ne propušta nijednu utakmicu: Uh, što su se na plesnjacima žene otimale za mene

Vitalni djedica

Uvijek se brinuo za sebe i nikad se nije oblačio prema godišnjem dobu, već je pratio vremensku prognozu. Ljeti je ponekad znao nositi i duge rukave, ako bi bilo hladno, a to je ključno za održavanje zdravlja i dugovječnosti. Gospodin, kojeg nitko tako nije nazvao, jer je za sve one koji ga poznaju i koji su s njim radili, Branko Šegović uvijek bio "šjor", nedavno je napunio 95 ljeta, a šarm i pošalice kojim vas kroz razgovor obasipa, puno više gode od onih kakve danas možete čuti.

- Što ćete popit – upitao nas je šjor Branko, kada smo ušli u njegov dom u kojem se mogu pronaći nikad viđeni eksponati kulturne baštine "Lijepe naše".

- Može vode? - kazali smo.

- Asti! Vode! A ja vam pripremio jednu divnu kvasinu, nećete to probat? - ozbiljan je šjor Branko.

- Može i kvasina - kazali smo mu podsmjehujući se.

- Ništa, onda voda. Ne znate vi vrijednost te kvasine - odlazeći je promrmljao šjor Branko.

U dnevnoj sobi zidovi su prepuni zahvalnica, nagrada, diploma i uspomena. Regal je zatrpan figuricama iz svih dijelova svijeta, a za knjige više nema mjesta na policama, tako da su mnoge posložene na podu, međutim, na njima nema puno prašine, jer im šjor Branko redovito prelistava stranice. Slikovita soba, ali i rečenice koje Branko suvislo kreira, vraćaju nas u neka sasvim druga vremena.



Postoje ljudi koji nisu ni poživjeli onoliko koliko Branko Šegović pleše, čak osamdeset pet godina, a i danas, kada ga ponese trenutak, priključi se kolu. Jedan od najpoznatijih i definitivno najstariji splitski plesač, krenuo je sa svojom karijerom kada je imao deset godina, a vjerovali ili ne, njegov talent je zamijećen na čajankama koje su se nekada vikendom organizirale u Splitu.

- U "Gusara" i "Sokola" održavale su se čajanke na koje su me moje sestre vodile. Tamo bih viđao gospodina Jakova Zlodru, koji je jednom zgodnom rekao kako je tu prisutan jedan "mulac" koji zna puno "balat" i došao do mene, uhvatio me i odveo na sredinu sale. Bilo mi je neugodno, tada sam bio dječak, ali sam plesao i pokazivao korake koje sam naučio - kaže Branko te se pričom vraća u trenutak kada se zaljubio u ples.

- Otac je nakon smrti moje majke oženio jednu Splićanku, Jelicu Alujević i ona je sa sobom dovela tetu, Mandicu Fradelić, a ona je imala baku Katicu - pojašnjava šjor Branko i pogledom me propitkuje da vidi jesam li sve "pohvatala" te nastavlja.

- Katica je bila vitalna žena koja je obožavala ples i bila je poznata splitska balerina. Kada bi došao kod Alujevića, ona bi mene uvatila i počela bi sa mnom plesat morfinu, šotić, polku i brojne druge plesove, tako sam ja to sve naučija i tako sam se zaljubija u sve što ples predstavlja. Na plesnjacima su se mnoge otimale za mene, jer sam već tada plesao valcer, tango, foxtrot, a kasnije sam se potpuno posvetio folkloru, školovao se, odlazio na seminare, poslije sam postao predavač i tražen koreograf.

Pokojnoj Ani Roje i Oskaru Harmošu zahvaljujem za veliku podršku i prijateljstvo te pokojnom doktoru Ivanu Ivančanu, poznatom etnologu i koreografu, i brojnim drugima - nabraja Šegović sve pokojne koji su mu prošli kroz život i dijelili s njim istu strast.



Na tom putu je šjor Branko dobio brojne titule, tako ga možemo nazvati etnokoreologom, koreografom, pedagogom, sportašem i poliglotom, vjerujte, pola toga nismo niti nabrojali. Kada razgovarate s njim, uvijek znate da ste nešto zaboravili, zato očekujemo jednog dana objavu knjige o njegovom životu i stvaralaštvu, jer će jedino tada biti dovoljno prostora da se spomene sve što je taj čovjek uspio napraviti u životu.

Pa krenimo redom. Ako se nazivate Splićaninom, onda morate prepoznavati taktove i korake "Starih splitskih plesova", koreografije koja gotovo na svakom festivalu, u bilo kojem dijelu svijeta, publiku i žiri ostavlja bez daha. Tu koreografiju i brojne druge, a šjor Branko im više ne zna broja, postavio je i kreirao upravo on. Zato brojni za njega kažu da je doveo folklor u Dalmaciju.

- Nisam doveo folklor u Dalmaciju, jer ljudi su se i prije mene zabavljali u Dalmaciji, Dalmatinskoj zagori, na svečanostima, ali mogu reći da sam, kada sam se počeo baviti etnokoreologijom, došao do brojnih saznanja, a neka od njih se vjerojatno ni danas ne bi znali da se nisam upustio u taj posao - ističe najdugovječniji splitski plesač.

Premda je bio školovan, nikada nije radio u institucijama koje su se bavile etnologijom i etnokoreologijom, već je radio običan posao, kao "činovnik" u tadašnjem "Elektroprijenosu".

- U ustanovama u kojima sam radio, čak i dok sam služio vojni rok, poznavao sam izvanredne ljude koji su mi izlazili u susret kada sam god, za potrebe folklora, putovanja ili nečeg drugog, morao izostati, i zbog toga danas, mnogima posmrtno hvala - ponovno će pristojni i šarmantni šjor Branko.

Vjerojatno ne postoji koreografsko društvo u Hrvatskoj s kojim Branko Šegović nije surađivao, gotovo sva društva plešu njegove korake, putuje, educira, postavlja koreografije, vodi seminare i bez obzira na godine, šjor Branko radi s tisućama mladih folkloraša i uči ih kako se pravilno odnositi prema kulturnoj baštini i plesovima koji pričaju na tisuće priča. Tako, ako niste znali, u "Starim splitskim plesovima" žene kroz koreografiju zavode drugog muškarca, doduše, ponekad se i danas takva povijest ponovi, ali s puno manje šarma nego što se to otpleše kroz "splitski trokorak". U folkloru je najvažnija autentičnost, a šjor Branko smatra kako to nije teško očuvati.

- U Splitu imamo kulturne institucije od kojih se pojedine, koje su vezane uz folklor, ne brinu za stručnost voditelja koji uče nove generacije. To je žalosno, jer Split ipak ostavlja poseban pečat u kulturnoj baštini Republike Hrvatske u kojem ima velikih talenata i dobrih društava. Problem je što institucije koje bi se trebale time baviti, takve stvari samo prepustile ljudima koji to rade iz ljubavi. Treba im pomoći u radu, ne toliko novčano, premda je kod svih teška financijska situacija, već bi trebalo posjećivati društva, davati im savjete i prijedloge, tako se može puno učiniti.

Danas se mladi koreografi puno manje educiraju, pa mi gotovo dođe zlo kada vidim što sve rade. Ne odlaze na seminare ili su bili na samo tri do četiri seminara, a to je nedostatno. Povirim u naša splitska društva i ponekad se naježim od načina rada. Mislim da je problem što me ne koriste dovoljno, osobu koju se u svijetu traži, a bez školovanja, terenskog rada i interesa nema ništa. Svima stojim na raspolaganju, ako oni misle da im mogu pomoći - iskreno će Branko Šegović.

Kako živi u "Kineskom zidu", svakodnevno šeta do centra grada, tako da mu je najbliže Kulturno-umjetničko društvo (KUD) u kojem je započeo splitsku folklornu priču.



- Kada idem u grad, moram proći pokraj KUD-a "Jedinstvo", u kojem sam ja, uz pokojnu Vojku Ružić, osnivač folklorne skupine. Međutim, zaboravilo me se i to jako puno puta, baš onda kada nisu trebali, i to ne samo "Jedinstvo", već i ostala splitska društva.

Nekada je vladao i animozitet između splitskih društava, "Jedinstva", "Filipa Devića" i "Brodosplita", ali ja volim surađivati sa svima i zašto od nekoga kriti znanje, ako ćeš ga drugome dati. Zato smatram da animoziteti ne bi trebali postojati, trebali bi surađivati jedni s drugima i meni je jako drago kada te ljude susretnem zajedno. Međusobna suradnja i zajednički nastupi, kako je to i nekada bilo za vrijeme stare Jugoslavije, to bih volio i danas - sanja idilične uvjete šjor Branko, koje je vrlo lako moguće ostvariti.

Priča nam Šegović o folkloru i mogao bi pričati danima, kaže kako su čak i Rusi nedavno priznali da Hrvati imaju puno bogatiju folklornu baštinu od njih, što je velika stvar, jer Rusi, ističe šjor Branko, nikada to nisu htjeli priznati.

- Kada se u zemljama izvan Europe čuje da ste iz Hrvatske, da ste folklorist koji zna puno toga, ne mogu vam opisati na kakav način vas prihvaćaju, kao da ste se s njima rodili. Važan je pristup i važno je da ste znalac u onome što prezentirate - napominje Šegović, koji je toliki znalac da su se ljudi nekada znali lažno predstavljati njegovim imenom.

- Postajem i pomalo dementan, ali sjećam se jednog slučaja kada sam došao u jedan grad u Njemačkoj, čuo sam da se održava manifestacija na kojoj su se predstavljali hrvatski tradicionalni plesovi, i odlučio sam je posjetiti. Kada sam došao tamo, upitao sam organizatore tko je predavač, a oni su mi odgovorili - Branko Šegović, poznati koreograf iz Hrvatske.

Upitao sam ih:

– Da nije Šegvić, možda?

Odgovorili su kako nije, već je Branko Šegović, on vam je jako poznat u Hrvatskoj - kazali su mi.

Tako sam odlučio poslušati predavanje Branka Šegovića. A šta ću vam reć kakav je bio - uz podsmjeh nas gleda Branko da ne "pobjegne" slučajno kakva "gruba" riječ.

Kako se ne bi ljudi nazivali njegovim imenom, kada je, davne 1979. godine imao veliku ulogu u jednoj od najpoznatijih sportskih manifestacija koja se dogodila u Splitu, naime, bio je koreograf svečanosti otvaranja Mediteranskih igara.

- Premda sam dobio brojna priznanja zbog toga, našao sam se bio u jednoj teškoj situaciji. Naime, tu su bila dva brata kompozitora, na žalost, ne mogu se sjetiti kako su se zvali, ali znam da su napravili glazbu za grupe koje su plesale na otvaranju. Među njima je nastao spor, tako da su mjesec dana prije početka, mene pozvali da napravim koreografiju. Srećom, radio sam s grupama koje su bile svjesne da smo se našli u "sosu" i da u mjesec dana trebamo napraviti veliki posao.

Na kraju smo dobili brojne pohvale od velikih ljudi koji su bili pozvani na otvaranje, između ostalih i maršala, Josipa Broza Tita, a ja, ni danas, ne znam kako sam to uspio - prisjeća se Branko davnih dana, a zbog uspjeha otvaranja igara u Splitu kasnije je dobio angažman i na otvaranju Mediteranskih igara u Casablanci 1983. godine, te Mediteranskih igara u Latakiji u Libiji 1987. godine.

Premda se njegov život i karijera temeljila na plesu, sport je uvijek bio veliki dio života, toliko velik, da je šjor Branko u ovom trenutku najstariji nekadašnji Hajdukov igrač, trenutačno najstariji navijač i član, a i ta ljubav je davno krenula i to, vjerovali ili ne, u Zagrebu.

Neko vrijeme je živio u glavnom gradu i kao dijete, u juniorima igrao za klub "Konkordiju" i "Špartu", kasnije se s roditeljima odselio u Švicarsku, gdje se također aktivno bavio sportom, a nakon Drugog svjetskoga rata, vratio se u Jugoslaviju, i to u Slavoniju. U vlaku, na putu za Osijek, dogovorio je angažman u tadašnjem Osječkom nogometnom klubu. Naravno, nisu nogometaši bili kao danas, nisu sebi mogli priuštiti da samo trče za "balunom" i guštaju u igri, već su morali raditi i druge poslove. Tako da je, uz to što je bio vratar za NK "Osijek", radio i u tadašnjoj "Elektroprivredi".

- U Osijeku sam radio za "Elektroprivredu" kao stenograf i bilo je lijepo, pogotovo uz balun i posao koji volim, ali kada je došao dan da zaigramo protiv "Hajduka", sve se prominilo. Dvojica igrača iz Splita su me prepoznala i nakon utakmice su me, zajedno s trenerom, pozvali da dođem u "Hajduka", jer im je trebao dobar vratar. Smišno je bilo, jer su me zadnji put vidili u gimnaziji i totalno su poludili kada su me nakon toliko godina ugledali u Osijeku.

Kada sam se sjetio svog rodnog Splita, tražio sam premještaj preko firme i do mirovine ostao u splitskom "Elektroprijenosu", a u "Hajduka" se nisam dugo zadržao, međutim, nije ni bitno, važno je da se igralo. Tada su vremena bila drugačija, a trener "bilih", ne želim mu spominjati ime, nije bio dobar i nije volija folklor. Govorio je "šta balerina ima igrat balun", zamislite to - prisjeća se Šegović, koji se bez obzira na kratak angažman za klub, uz omiljeni klub zadržao dugo godina, toliko dugo da je na stadionu, na zapadnom ulazu, zapisano njegovo ime i prezime.



- Ni danas ne može proć balun bez mene, idem na svaku utakmicu - ističe šjor Branko, čak se i naljuti ako ga upitate hoće li pogledati sljedeću utakmicu Hajduka.

- Kako ne! Zašto je ne bi otišao pogledati? - protupitanjem ogovara, gledajući vas direktno u oči i zahtijevajući brz odgovor.
Tako te natjera da se osjetiš neugodno što si se uopće zabrinuo zbog poodmaklih godina, jer Branko u potpunosti ignorira tu činjenicu i devedeset pet ljeta nosi s ponosom. Onda, kako bi to dokazao, prisjeti se ponajboljih igrača, generacije Kaliterne i dane ponosa i slave, koje je šjor Branko pratio u korak i slavio sve uspjehe veličanstvenog "Hajduka".

Osim "Hajduka", koji je duboko u srcu, šjor Branko je počasni član londonskog nogometnog kluba "Arsenal" i lisabonske "Benfice". No, kakav bi to sportaš bio, kada bi ti "balun" bio jedini sport kojeg pratiš. Tako se osim nogometa, bavio se i stolnim tenisom, jer zašto ne?

- I u starosti sam nekoliko godina zaredom osvojio veteransko prvenstvo Dalmacije u stolnom tenisu. Kao mladić sam igrao za reprezentaciju i zbilja volim taj sport. Dugo godina imam isti reket i danas ću zaigrat s puno mlađim ljudima od sebe - ističe Branko Šegović, čekajući da ga izazovemo, međutim, svjesni smo bili da je ova bitka na samom početku već izgubljena.

A zašto bi se šjor Branko bavio samo plesom, balunom i stolnim tenisom, tako se odlučio za još dva sporta. U mladosti se bavio i gimnastikom, a neko vrijeme je igrao i rukomet, koji tada nije bio popularan i poznat sport. Naime, šjor Branko je prvi čovjek koji je poslije Drugog svjetskog rata donio rukometnu loptu u Split, nije ni čudno, ako uzmemo u obzir da je bio član švicarske nogometne i rukometne reprezentacije. Međutim, u takvom malom mistu kao što je bio Split, rukometni balun nije bio najpopularniji, čak su šjor Branku zaprijetili da se može oprostiti od "Hajduka" ako se ikad više pojavi s tim "nakaradnim" balunom.

Međutim, nastavio je aktivno pratiti sport i u slobodno vrijeme se njime baviti, a i godine su pokazale da je među prvima u Splitu bio u pravu, šteta što ti ljudi sada nisu živi da vide u što se rukomet pretvorio.

No, šjor Branka takve stvari ne diraju, čak i one koji su mu se zamjerili, premda su mrtvi, ne želi oslovljavati imenom i posmrtno govoriti loše o njima, bar ne na hrvatskom jeziku, ali zato ih poznaje još nekoliko, tako da ponekad nećete shvatiti njegove pošalice koje vrlo često budu na francuskom, talijanskom, portugalskom, pa čak i finskom jeziku. Međutim, uz sve ono što je znao, radio, proputovao, učinio i htio, plesni koraci su do samog kraja ostali njegova prva ljubav.

Premda smo se, na samom kraju, opet se dotakli godina koje su prošle i vremena koja su se promijenila, šjor Branko ni sam ne vjeruje da je preživio sve te ratove, partije, vlasti, “bombe, rašpe, livorvere” i da se prisjeća vremena, koja u Splitu više nitko ne pamti i ne poznaje.

- Ne mogu virovat kako se osjećam i da imam toliko godina. Hvala Bogu želio bi još, volio bih proslaviti stotu, a vidit ćemo šta će dragi Bog reći - kaže šjor Branko uz osmjeh, a i mi se nadamo da ćemo barem još jednom, na okrugli stoti rođendan, moći ponoviti razgovor s gospodinom, plesačem te najstarijim i najvećim živućim zaljubljenikom u hrvatsku kulturu i baštinu.
Vjerujemo da hoćemo, jer šjor Branko gleda na sat i žuri dalje.

 

Naslovnica Split