Dalmacija Split

Buonanotte, caro amico...

Napustio nas je Riccardo Mazzucchelli: poznati talijanski poduzetnik sa splitskom adresom iznenada je preminuo usred svoje posljednje životne misije

Buonanotte, caro amico...

Kad smo se prije desetak dana našli na večeri u malom restoranu u Palači, kasnila sam dobrih pola sata; nikad mi ne bi palo na pamet da je to jedan od naših zadnjih – a kamoli doista posljednji! – susret.

Moj dugogodišnji prijatelj Riki, službeno poznat kao Riccardo Mazzucchelli, strpljivo je čekao. Zafrkavao se razmjenjujući viceve sa svojim prijateljima iz cijelog svijeta putem WhatsAppa, što smo i sami često djetinjasto običavali. Te smo večeri pijuckali vino, a Riki mi se požalio da za ranč u Lici još nije dobio struju.

– Hajde, što će ti struja kad imaš agregat. Dobit ćeš je u sljedećih desetak godina – zafrkavala sam ga, a on je šalu, po običaju, prihvatio.

Poživio je, međutim, još desetak dana. Nije bio mlad čovjek; imao je sedamdeset i četiri godine. No, njegova iznenadna smrt užem krugu prijatelja zazvučala je kao neka prijevara. Jer, malo je ljudi koji su bili njegova "života", energije, entuzijazma. Kovao je planove kao mladić od 20 godina, ali i bez previše gorčine odustajao od onih koji bi se mimo njegova utjecaja razvili loše.

Tako je sportski podnosio poraze, poput projekta na Hvaru, od kojega je pravodobno odustao da bi energiju preusmjerio na razvoj malog mjesta Jablanca pokraj Senja, jer ga je podsjetilo na Portofino njegove mladosti.

Rođeni Rimljanin, "imperatore" i "dittatore romano", kako sam ga u šali nekad zvala, za svoj je službeni život izabrao Split. Tim je potezom pokazao dobar ukus i, nakon što je proputovao cijeli svijet, baš poput Dioklecijanove reinkarnacije, srce Palače izabrao za svoj dom.

Ponosno je dovodio prijatelje koje je stekao tijekom života i bogate poduzetničke karijere, listom svjetsku "creme-da-la-creme", u grad pod Marjanom. Volio ga je i poštovao više i od nekih Hrvata, ponosio se tim "savršenim kutkom svijeta". Prepoznavao je ljepotu različitosti naše zemlje; podjednako je čeznuo za Likom, Jablancem, Splitom.

Nikad nije bacio opušak na zemlju ili u more. Kad sam to jednom ja učinila, spočitnuo mi je: Perche sporci la tua bella Croazia (zašto prljaš svoju lijepu Hrvatsku) – blago me prekorio. Nikad više to mi nije palo na pamet. Talijan me naučio kako moram u svakoj sitnici voljeti svoju Hrvatsku.

Nije među svima bio omiljen. Razlog tomu većinom je bilo nepoznavanje i predrasude. Bio je markantne fizionomije i ubojito plavih očiju, što je mnogima bilo dovoljno da ga proglase "arogantnim" i još koješta.



Istina je, međutim, drukčija. Malo je ljudi bilo tako plemenito, obdareno osjećajem empatije prema tzv. malom čovjeku, bez obzira radi li neki građanski posao ili ga je život unesrećio do te mjere da mora skupljati boce.

Takvima bi uvijek pomogao, dao nešto novca, porazgovarao s njima kao da se poznaju iz Saint Tropeza s ljetovanja, a ne pet minuta pokraj kontejnera.

Iako je bio u viđenu društvu često, uvijek okružen s desetak ljudi, zapravo je bio samozatajan. Jer, to su bili njegovi stari frendovi koje je nastojao zadržati i povremeno okupiti; puno je ulagao u ljude, ali malo je novih pripuštao u uži krug.

Unatoč glamuroznu okružju, u kakvom se percipirala njegova pojavnost, on je bio u osnovi jednostavan, čak ponekad usamljen. Uza sve materijalne blagodati koje je stekao sposobnošću, radom i mrvom sreće, život mu je zadao i dosta boli i nesretnih trenutaka s kojima se hrabro borio.

Nastojao je ugoditi dragim ljudima i, više od bilo čega, u okviru svojih mogućnosti, Hrvatskoj pomoći da ostvari blagostanje za koje je smatrao da ga zbog svojih kvaliteta zaslužuje.

Nije bio shvaćen, a njegova nastojanja tek su trebala biti prepoznata. Ranč "Floriana" u Lici, koji je trebao biti recepcija za cijeli projekt sličnih, ostao je usamljen. Hotel "Villa Floriana" u staroj školi u Jablancu ostat će samo u nacrtu, kao i puno drugih, blistavih ideja zbog kojih su ga većinom prozivali, i tek djelomično podržavali.

Nisu razumjeli da Riki ima dovoljno novca da samo ode u carsku penziju i uživa, ali da to nije htio učiniti – jer je htio pomoći. Ispunjavalo ga je planiranje, osjećaj da je u prilici barem pokušati neku "svjetsku" ideju dovesti u kraj koji ne eksploatira ni trećinu svojih resursa.

– Hrvatska je moja Arkadija – znao je reći. Zemlja sretnih pastira i izvanredne ljepote, koju je za života htio pokazati – kao ljepoticu kćer koju nije imao – što većem broju ljudi. Tužni vitez Riccardo iznenada je preminuo usred te svoje posljednje životne misije.

Hrvatska nije dugo bila njegova Arkadija, ali će postati njegovo posljednje počivalište. Grob u Jablancu koji je dao izgraditi gleda na Jadransko more, more koje spaja njegovu prvu i njegovu posljednju domovinu. Buonanotte, caro amico.

Naslovnica Split