U profesiji sveučilišnih profesora ima trenutaka (nikad dovoljno čestih) kada čestitate sami sebi što ste odabrali taj poziv, osjećate se zadovoljni i ispunjeni rezultatima svoga rada, kolege vas uvažavaju, studenti s lakoćom usvajaju znanja koja im prenosite, ukratko, čini vam se kao da ste na pravom mjestu u pravo vrijeme. A ima i trenutaka (nikad dovoljno rijetkih) poput ovih koje ću opisati u tekstu što slijedi.
Malo kada sam u svojoj nastavnoj praksi bio tako ugodno iznenađen kao kad mi se obratila skupina mladih ljudi iz inozemstva sa željom da na splitskom Filozofskom fakultetu upišu i slušaju nekoliko semestara nastave iz različitih predmeta.
Činilo mi se to kao uzorna slika sveučilišnoga grada kakav se samo poželjeti može, a i lijep zalog za budućnost. Ali, i malo...