Dalmacija Split

prvaci bili i ostali

Nevjerojatna priča o najslavnijoj generaciji 'Jadrana': bili su zlatni vaterpolisti, a evo gdje su danas! Slučajnost? Takve stvari ne događaju se slučajno...

prvaci bili i ostali

Idemo prvo istjerati na čistac je li ovo što ćemo vam u nastavku ispripovjediti rezultat pukoga slučaja ili je u svemu ipak bilo nekoga reda, neke namjere, logike i neminovnosti.

- Slučajnost? Ne bih rekao - kaže nam naš prvi sugovornik, Adrian Ježina.

- Ni govora, takve stvari se ne događaju slučajno - potvrđuje i Renco Posinković.

- Da je u pitanju slučaj onda bi se i nekom drugom to isto slučajno dogodilo - prisnažuje Vladimir Moćan.

- Slučajnost izaziva sumnju, a ovdje sumnje nema - govori Albert Pavlović.

- Naravno da ništa nije bilo slučajno - tvrdi i Dejan Savičević.

- Da je posrijedi slučaj ne biste vi s nama sada razgovarali - smije se Mislav Bezmalinović.

Citirali smo šestoricu muškaraca, a u tekstu ćemo spomenuti njih još nekoliko. Za početak, recimo, Danka Duhovića.

Da, on je definitivno idealan za početak jer je prije nekoliko dana imenovan predsjednikom Uprave "Tiska". Duhović je, javile su agencije, na to mjesto došao s mjesta direktora riječke tvrtke "Publicus", diplomirao je na splitskom Ekonomskom fakultetu, osam godina radio je kao regionalni menadžer u "Europlakatu", a dvije kao menadžer u "Eurohercu". A prije svega toga bio je - vaterpolist. Baš kao i ostali muškarci iz ove priče.

Priča je istinita od prvog do zadnjeg slova, a govori o vrhunskim sportašima, praktično sve redom članovima jedne klupske generacije, koji su nakon zavidne sportske karijere ostvarili i još uvijek ostvaruju zavidnu poslovnu karijeru. Igrači su to splitskoga Jadrana, kluba sa Zvončaca koji je upravo zahvaljujući muškarcima iz ovoga članka dvaput zaredom, 1992. i 1993. godine, bio prvak Europe.

Titule su to o kojima se manje-više sve zna, zna se kako je nacionalni projekt bio da Jadran uspije i da Europa čuje za tek rođenu državu, pa su u tu svrhu iz zagrebačke Mladosti jadranašima bili posuđeni slavni reprezentativci Perica Bukić i Dubravko Šimenc, no ostalo je nepoznato kako su to baš ti jadranaši izrasli u građane kojima su medalje i pehari zadnje po čemu ih društvo danas prepoznaje.

- Skoro svi smo iz tog Jadranova naraštaja završili fakultete. I to ne bilo kakve, da sad ne bi ispalo da nekoga podcjenjujem, nego uistinu ozbiljne škole - kaže nam Albert Pavlović, inženjer građevine i trenutačni predsjednik Jadrana.





Pavlović je deset godina radio za Institut građevinarstva Hrvatske (IGH), a danas je vlasnik "Velcon projekta", projektnog ureda s 15 zaposlenih, specijaliziranog za visokogradnju.

- Ništa nam nije bilo teško, paralelno s učenjem, napornim učenjem, naporno smo i trenirali. Nije tada sportašima novac bio na prvome mjestu. Zadnju sezonu u Jadrana 12 mjeseci nisam bio primio plaću, ali to mi nije smetalo da ginem na svakoj utakmici i na svakome treningu - prisjeća se Pavlović.

Roditelji ga, dodaje, nisu gnjavili, nisu ga forsirali, niti su visjeli "na ogradi", najvažnije je bilo da škola zbog treninga ne pati, a majka mu nije pogledala ni jednu jedinu njegovu utakmicu. Njoj je bilo dovoljno što joj sin stječe radne navike i što mirovinu, tako se već tada činilo, neće dočekati za šankom nego za kancelarijskim stolom.

Adrian Ježina ističe kako je uz svoje kolege rastao ne samo kao sportaš, nego prije svega kao intelektualac, kao mladić koji će postati formiran čovjek. U njegovu slučaju to znači završen Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje, magisterij iz ekonomije, upravljanje B.netom, Vipnetom, da bismo sada razgovarali s predsjednikom Uprave tvrtke "Siemens Convergente Creators".

- Vukli smo jedan drugoga, zajedno smo padali i zajedno se dizali, bili smo ekipa u bazenu i izvan njega - veli Ježina.
Sport ih je, nastavlja, naučio nošenju sa stresom, naučili su i donositi odluke u trenu, presuđivati u mikrosekundi, što će se kasnije, u poslovnom svijetu, nebrojeno puta pokazati presudnom odlikom.

- Ma, čak ako si donio i krivu odluku, nema veze, ideš dalje, nastavljaš raditi jer znaš da se rad mora isplatiti. Uz vaterpolo sam naučio gubiti, ali, još važnije, i kako poraze pretvoriti u pobjede. Naučili smo da se do uspjeha ne dolazi preko noći, jer da bi podigao pehar na kraju sezone moraš mjesecima krvavo raditi, a tako je i u svakom poslu - objašnjava Ježina.



I on je ostao uz Jadrana, pridružio se kolegama i prijateljima koji su ga, kako čitamo ovih dana, odlučili vratiti u svjetski vaterpolski vrh. Dug je to, kaže, koji mora vratiti, jer tako su i njega gojile starije generacije jadranaša, učile ga da se dom nikad ne zaboravlja.

Vaterpolski treninzi, svi će sportaši priznati, poglavito ovi iz kolektivnih sportova, posebno su teški. Dnevno je to najmanje šest do sedam sati vježbanja od kojega bi i američkim specijalcima pozlilo.

- Tko se ne slomi i odustane taj očvrsne, i ta mu čvrstoća ostane za čitav život - o drilu će Renco Posinković. Golman. A treninzi vaterpolskih golmana još su triput teži.

Posinković je završio višu elektrotehničku, jedno je vrijeme radio kao novinar u Sportskim novostima, a zadnjih godina mu na posjetnici piše da je voditelj marketinga i prodaje Spaladium Arene. Bez Renca teško bi Spaladium (pre)živio. Brani ga kao nekoć Jadranova vrata.

- Svi smo nosili knjige na putovanja. Učili smo gdje god smo stigli i kako god smo znali. I nismo odustajali, to je najvažnije. Odustajanje je bilo zabranjeno i to nam se, eto, isplatilo - priča Posinković.

Radne navike stečene u bazenu ostale su mu za cijeli život. A i besparica je učinila svoje u tvrdoglavom hodu prema naprijed.

- U usporedbi s nekim drugim sportovima, pri čemu nogomet neću ni spominjati, vrhunski varterpolisti ne zarade velik novac, ma čak ako ga i zaradiš, bez škole i obrazovanja nemaš ništa. Pare ćeš potrošiti, prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način, a znanje ti zauvijek ostaje. Mi smo toga bili svjesni, dok mnogi drugi na žalost nisu, pa se drže isključivo bazena a zaboravljaju da je samo jedan Ratko Rudić, dok ih more nestane - otvoreno će Posinković.

Jedan od svjesnijih svakako je bio Vladimir Moćan. Iako nije završio fakultet (upisao strojarstvo), danas zapošljava 50 radnika i ponosni je vlasnik obiteljske tvrtke koja je stacionirana u Vodicama i bavi se pekarstvom i klimatizacijom.

- Baš ste me iznenadili, nikad nisam o tome razmišljao, ali sad kad odvrtim film, vidim da smo stvarno ispali posebna generacija - drago je Moćanu što smo ga se sjetili.



Mlad se, napominje, oženio, rano je dobio i dijete, a od vaterpola se nije moglo živjeti. Pa se dao u posao s - cvijećem.

- Radio sam od jutra do sutra. Ujutro trči u Žrnovnicu po karanfile, pa iz Žrnovnice trči na trening, navečer opet nazad i tako četiri godine. Koliko sam samo puta u stakleniku prespavao... Ali, nije mi žao niti jedne tako provedene sekunde. Tu sam dobio temelje, stekao radne navike i naučio da kako bih bio bolji, u čemu god, moram samo raditi. To je cijela filozofija i sportskog i poslovnog uspjeha - zaključuje Moćan.

Najveća zvijezda te zlatne Jadranove generacije bio je Mislav Bezmalinović. Bombarder. Kao od brda odvaljen. Bezmalinović je diplomirani ekonomist i čelni čovjek "Sardine" iz Postira, tvrtke o kojoj se samo u superlativima govori.

- U vaterpolu se, za razliku od nekih drugih kolektivnih sportova, uvijek velika pažnja pridavala školovanju. U našem Jadranu posebno. I danas masu naše dice studira, puno ih je i po Americi, a kod ovih najmlađih strogo se pazi kakvi su u školi. Ne može se tu falit', kad si dobar u školi i u bazenu, kao što smo mi bili, morali smo uspjeti i u poslu - jasno će Bezmalinović.

Američku karijeru uspješno gradi Albert Nardelli, također splitski diplomac, koji je potpredsjednik ugledne komunikacijske firme iz San Francisca "8&8", a za kraj smo ostavili sidruna Savičevića, miljenika navijača - koliko su ga samo puta potapali a nikad potopili - koji je završio studij energetike i već godinama uspješno vodi obiteljsku tvrtku "Eting", specijaliziranu za projektiranje elektroenergetskih objekata.

- Koja je tajna našeg uspjeha? Kad bi postojala čarobna fornula, svi bi je primjenjivali. A mi smo jednostavno bili skup kvalitetnih pojedinaca, spremnih istovremeno i na odricanje i na učenje, okupljenih u isto vrijeme na istome mjestu. U svakom smo trenutku bili spremni na život poslije vaterpola, ništa se nama slučajno nije dogodilo - kaže Savičević.

Neven Kovačević: Bio sam trener vaterpolskog 'dream teama'

Trener Neven Kovačević, čovjek koji je vodio Jadrana do najvećih uspjeha u 97-godišnjoj klupskoj povijesti, kaže da ga uvijek prožme toplina kad se sjeti momaka s kojima je dvaput bio prvak Europe.

- Vaterpolo jest akademski sport u kojemu je između treniranja i obrazovanja postavljen znak jednakosti, puno je odvjetnika, liječnika i poduzetnika izišlo iz vaterpola, no ova ekipa uistinu je bila posebna, i po talentu i po radu. Oni su bili vaterpolski NBA.

Ništa im nije bilo teško, posebno kapetanu Bezmalinoviću koji je sve vukao naprijed. Ljubav prema klubu kod njih je bila neizmjerna, a o sinergiji s upravom da i ne govorim. Žao mi je jedino što se često zaboravlja da smo mi osvojili zadnje prvenstvo Jugoslavije, što je u ondašnjoj konkurenciji bio pravi podvig, nakon toga je sve bilo lakše - prisjeća se Kovačević.

Naslovnica Split