Kada smo u rijeci tisuća onih koji su četvrtog dana listopada 1998., u zoru, pješice kretali iz svih dijelova Splita prema mjestu na kojemu ćemo toga jutra susresti svetog oca Ivana Pavla Drugog i pratiti euharistijsko slavlje koje je tada predvodio, većina građana nije ni slutila da će sljedećih 18 godina na tom istom prostoru svjedočiti neredu, neradu, samovolji, nečinjenju, zatvaranju očiju, zaobilaženju zakona i urbanističkom kaosu koji je rezultirao potpunom devastacijom vrijednog platoa.
Upravo takva apokalipsa dogodila se tom velikom gradskom prostoru uz more koji je bio posljednja šansa za turistički razvoj Splita, ali i podizanje komunalnog standarda građana plažama, parkovima i rekreacijskom zonom. Osamnaest godina poslije od svega toga nema ništa; povremeno se medi...
