U monografiji tučepskog Jadrana, nogometnoga kluba koji je prošle godine proslavio 50. godišnjicu osnutka, zauvijek će biti upisano ime Danijela Džoje, 34-godišnjeg stopera koji je od pretprošlog tjedna ponio titulu igrača s najviše odigranih službenih utakmica u povijesti kluba.
Slavio je Jadran pobjedu nad Mosorom iz Žrnovnice, ali je slavio i Džoja koji je tom utakmicom 378. put odjenuo dres Jadrana, u 17 sezona koliko već igra za Tučepljane. Balun je Džoja zapravo prvi put šutnuo prije 25 godina kao desetogodišnjak, i to u Baškoj Vodi, odmah čim je izišao na zrak iz autobusa prepuna izbjeglica iz Bosne i Hercegovine.
Ta 1993. godina obilježila je Danijela za cijeli život. Rat mu je ukrao cijelo djetinjstvo, ukrao mu je i mladost, i dom. I oca.
Iza ovog skromnog igrača kriju se upornost, tvrdoglavost i ljubav prema nogometu. A samo rijetki su znali koliko je rana na tom putu zadobiveno, koliko ih nikad nije zacijelilo i koliko je suza brisano nevinom dječjom rukom.
Teška je Danijelova priča, i goli kamen bi nad njom zabugario. Džoja, danas veliki čovjek u svakom smislu, otac 2,5-godišnjeg Nike i suprug Nedite, otvorio nam je vrata svojih sjećanja, i s knedlom u grlu ispričao priču o malom Danijelu. Pred očima su se opet nanizali crni dani izbjegličkog života, proletjele su slike školske dvorane u Kiseljaku gdje je s majkom Marom, sestrom Janjom, bakom Anom i djedom Ljubomirom danima čekao bilo kakvu vijest o ocu, koji je u odori HVO-a ostao braniti rodno mjesto od napada Armije BiH.
Dvoranom je odjeknuo krik kada je s popisa poginulih pročitano ime njegova oca Stjepana. Mali Danijel tada nije mogao ni slutiti kamo će ga odnijeti život, da će se nakon nešto više od dva desetljeća skrasiti u Makarskoj, da će postati legenda nogometnog kluba iz Tučepi i da će novinarki pričati priču o tome kako se selio od Baške Vode do Podgore i kako je svakog dana ranom zorom putovao opet u Bašku Vodu kako ne bi propustio nijedan trening u tamošnjoj Uraniji.
Nema u Džojinim riječima ni mržnje ni gorčine, u njima je samo neprolazna tuga. U dvosatnom razgovoru za "Kroniku" ponovno se vratio u lik onoga prestrašenog desetogodišnjaka koji u dvorani u Kiseljaku, podno Borovice, brda njegova djetinjstva, čuje krik i ime svog oca, junaka koji je ostao braniti rodnu grudu.
Do Dušnoga dana 1993. godine Džojina priča bila je, baš kao i svaka dječja, bezbrižna i vesela. S prijateljima je na igralištu od kamenja radio golove kada je odjednom crkveno zvono počelo zvoniti bez prestanka. Znao je, naučili su ga, da to znači neko zlo.
Trčeći kući čuo je da su Bošnjaci opkolili njegovu Borovicu i da svi moraju bježati iz svojih kuća i toga maloga rudarskog mjesta.
– Otac je već bio na položaju, na brdu iznad mjesta, kada je došlo naređenje da moramo bježati jer su nas opkolili neprijatelji. Nisam ''uhvatio'' njegov zadnji pogled, niti sam ga mogao čuti i zagrliti – govori Danijel.
– U cijeloj strci majka nije uspjela ponijeti apsolutno ništa, ni jednu vrećicu, ni novac ni dokumente, tek torbu u koju je utrpala nekoliko komada odjeće. Naredba o hitnom napuštanju kuća bila je kao grom iz vedra neba. Majka je taman stavila peći kruh, no nije uspjela ni isključiti pećnicu, već je mene i sestru uzela za ruke i potrčala – prisjeća se Džoja jutra koje nije moguće zaboraviti.
Uskočili su u jedan od kamiona iz konvoja sa stotinama izbjeglica iz Gornje i Donje Borovice i završili u sportskoj dvorani u Varešu. Kući se nikad nisu vratili. Svih 200 kuća spaljeno je do temelja, od Borovice je ostala samo garež. Isti onaj kakav su ponijeli sa sobom u duši na putu u nepoznato.
– Nisam uspio ništa dohvatiti od svojih stvari, nijednu igračku, ni knjigu. Što sam ja kao dijete znao... Nisam ni slutio da zadnji put u životu vidim prijatelje, selo, kuću... – kaziva Džoja.
U Varešu ležali su na podu dvorane, a nakon tri dana, bilo je oko četiri ujutro, došla je zapovijed da svi moraju nanovo u bijeg. Grad je, rečeno im je, opkoljen. Opet su se ''potrpali'' u kamione, da bi spas našli na – goloj ledini.
– Ma, ne razumijem ja taj rat i ne želim ni znati jer mi samo stvara tugu. Jedan dan su se naši s Bošnjacima branili protiv Srba, a već drugi dan naši i Srbi protiv Bošnjaka. Tako je bilo vrijeme da su nas čak Srbi pustili u svoje mjesto udaljeno 15 kilometara od Vareša. To mi se zauvijek urezalo u pamćenje. Dva dana i dvije noći spavali smo pod vedrim nebom na ledini, a kiša je po nama padala kao iz kabla. Nismo se imali gdje skriti niti ičim pokriti već natopljenim dekama, a jeli smo kruh koji je djed kupio za 10 maraka, i to preko veze od nekog čovjeka koji ga je mijesio u kući, ali to nije ni sličilo na kruh, već je bilo tijesto. I ništa više nismo imali za jesti, pamtim samo glad i kišu – veli Džoja.
Potom im je opet valjalo na put. Ovoga puta za Kiseljak. Pet dana im je trebalo da stignu, a u Kiseljaku su tri dana boravili u onoj školskoj dvorani.
– Tu nam je bilo dobro, bar smo bili na toplome, a imali smo i doručak svaki dan – zamišljeno će naš sugovornik.
Dvorana iz Kiseljaka nikada, međutim, neće mu izići iz misli, tamo je, naime, 12 dana nakon bijega iz Borovice, doznao da mu je na brdu iznad Vareša poginuo otac.
– Bilo je stravično, kao na filmu. Svakodnevno bi u dvoranu došao neki čovjek i s papira čitao imena poginulih. Koliko se samo u toj dvorani isplakalo, ne bi ni sušna zemlja upila toliko suza – kaže Džoja.
Vijest o očevoj pogibiji zatekla ga je dok se igrao na tribini.
– U tom dječjem bunilu ne sjećam se više ničega. Ili sam sve to namjerno potisnuo negdje na dno srca. Tek mi se uspomene u blicevima vrate kada na TV-u ugledam slične scene – mirno će Danijel.
Sreća u nesreći je što ocu bar može otići na grob. Prvo su ga sahranili pripadnici HVO-a, a poslije, nakon četiri-pet godina kada je počela obnova kuća, sahranjen je na groblju u Borovici.
Nakon Kiseljaka Džojine su se uputili u Grude. Tamo su bili smješteni u školskoj učionici. U Grudama su boravili tri tjedna i tamo su, ako se to može tako nazvati, proslavili Božić, te crne 1993. godine. Novu godinu su pak dočekali u bungalovima u Baškoj Vodi. Bio je to prvi Danijelov susret s Makarskom rivijerom, u Baškoj Vodi s izbjeglicama iz Vareša, Bugojna i Kupresa.
– Čim sam izišao iz autobusa prepuna izbjeglica, prvo što sam vidio bila su djeca koja na igralištu igraju nogomet. I odmah sam im se pridružio, instinktivno, majka je za mnom vikala da ni stvari nisam uzeo, ali ja sam vidio samo loptu. Tu je zapravo i počela moja ljubav prema nogometu – priča Džoja.
Prvi klub bila mu je Urania, i u njoj Danijel ima staž od skoro deset godina. Obitelj Džoja iz baškovoških bungalova otišla je posljednja. Bila je 1997. godina, izbjeglice su se vraćale kućama, a kako oni nisu imali gdje, Danijel je s majkom i sestrom premješten u hotel "Salines" u Podgori. Baka i djed otišli su u Drvar zajedno s ostalim Hrvatima koji su bili useljeni u prazne srpske kuće, i u Drvaru su i umrli.
Selidbama Džojinih, međutim, nije bilo kraja. Iz "Salinesa" su bili premješteni u podgorsku "Sirenu", a kad je Danijel završio srednju školu morali su se još jednom seliti. Majka je na osnovu očeve mirovine uspjela podići kredit i kupiti jednosoban stan u Makarskoj, tako da su nakon sedam godina ''seljakanja'' napokon imali svoj krov nad glavom.
– U hotelu smo živjeli u malim trokrevetnim sobama, pa se ti snađi, tko te išta pita. Kako je soba bila mala, sestra i ja nismo imali gdje učiti, pa bi majka tada išla u šetnju. Ma, nismo ni u čemu oskudijevali, majka je bila naš anđeo čuvar, kao što je i danas, uvijek je na sve mislila, a rodbina je živjela u Beču pa su nam slali pakete. Joj kad se sjetim paketa od tete iz Beča, s kakvom sam ih srećom otvarao... – smije se Džoja.
Tijekom cijele srednje škole radio je sezonski, po štandovima, u trgovinama, kafićima..., iako mu stric koji živi u Austriji nije dao da radi jer je htio da dijete bar ljeti uživa u moru.
– Nisam mogao mirovati, a i volio sam imati svoj novac, iako mi je stric rekao da će mi dati duplu plaću od one koju bih zaradio. Ali, bio sam baš ponosan kada sam od prve plaće mami kupio lančić – kazuje Džoja koji je u Uraniji igrao i onda dok je živio u Podgori.
Svaki dan tijekom cijelog srednjoškolskog obrazovanja putovao je iz Podgore u Bašku Vodu na trening. Ustajao bi u 5.30 sati kako bi ''uhvatio'' prvi kombi koji je u 6.20 išao iz Podgore prema Makarskoj, pa bi tamo hvatao bus za Bašku Vodu.
– Onda odigraj trening ili utakmicu pa u školu. Nisam bio gladan, uvijek je majka dala novac i za autobusnu kartu i za sendvič, a moja je volja bila velika kao planina – govori Danijel.
"Karta'' za odlazak na trening Uranije bile su dobre ocjene. Danijel je bio odlikaš, a čim bi malo popustio učio bi po cijeli dan i noć samo kako bi ga majka pustila na utakmicu i dala mu džeparac.
– Podgora mi je ostala u srcu jer sam tamo upoznao i svoju sadašnju suprugu. Moja Nedita, koju život isto nije mazio, tada je išla sa sestrom u školu, a ja sam se družio s njezinim bratom, i tako je to sve ispalo, netko gore je očito dobro promiješao karte – zaključuje Džoja.
Oženio se prije šest godina, radi u veleprodaji pića Ivelma, kupio je stan blizu majčina i ona čuva unuka Niku, te svi napokon spokojno žive. Sestra Janja završila je Filozofski fakultet u Zadru, udala se i sada živi u Australiji.
Borovicu posjeti jednom godišnje, na Dušni dan. Obiđe očev grob i malo ''odmori glavu''.
– Čim nogom kročim u rodni kraj, neka davno zatvorena šarena kutija mog srca sama se otvori pa iz nje iskoče uspomene, i to samo one lijepe, pa gledam sve one staze i brdo kojim sam trčao, i padao i ustajao. Nije to više ništa isto, ali je ipak moja kuća – sjetno će, kao da citira Balaševića, "varoši ima, što da griješim dušu, boljih i ljepših, al’ samo jedna je, shvaćaš, varoš u koju se vraćaš".
Prijatelje iz Borovice nije vidio 25 godina. Raselili su se po cijelom svijetu.
– Sve smo izgurali i preživjeli, sada mi je lijepo i, dragi Bože, samo neka ovako potraje, neka je nama zdravlja – kaže Džoja.
U Jadrana namjerava igrati sve dok bude imao volje. A baluna se nikada neće ostaviti, niti će ga se zasititi. A i sin mu, veli, ima dobre pokrete, mogao bi stasati u igrača. Ali, da će za neki klub zaigrati 378 puta teško će se ponoviti.
U Jadrana 'promijenio' 12 trenera i sedam predsjednika
Stoper Džoja u Jadranu igra od 2002. godine i u 17. sezona od 448 utakmica koliko je maksimalno mogao odigrati, nije odigrao 71, a zabio je pet golova (od odigranih 377 u kupu su bile 22, a 355 u prvenstvu).
Prema podacima koje nam je ustupio tajnik HNK Jadran Čedomil Šimić, prvu utakmicu Džoja je odigrao 10. ožujka 2002. godine u Tučepima protiv Krilnika, bila je to pobjeda 2:1. Punih 16 godina Džoja je igrao u dresu Jadrana, tijekom kojih se promijenilo 12 trenera i sedam predsjednika. Član je ekipe koja je osvojila prvo mjesto i tako izborila ulazak u viši rang natjecanja 2002./03. godine iz 2. u 1. Županijsku ligu, a 2006./07. godine iz Županijske u 4. HNL jug.
Za titulu igrača koji je u povijesti kluba odigrao najveći broj službenih utakmica do pretprošlog tjedna se ''borio'' s Jurom Bušelićem koji je u 18 sezona odigrao 376 utakmica. Džoja je prije Jadrana, od 1995. do 2002. godine igrao u NK Urania, a inače igra i u malonogometnoj tučepskoj ekipi "Pivo u boci".
– Utakmice sam preskočio ili zbog ozljeda ili crvenih kartona ili ako nisam bio u formi. Na klupi sam sjedio uglavnom kada bi došli novi igrači, ali odmah bi se uspostavilo da mi ''stari'' ipak vrijedimo više.
Kada sam počeo igrati za Jadran, predsjednik je bio Miodrag Šarić, a trener Boško Mladinov. Odmah su me ''ubacili'' u igru, u Jadrana me potpuno ''izbrusio'' trener Miljenko Ševelj, a prije toga su mi treneri bili Josko Pehar i Goran Vidić, dok je u Uraniji Šime Kolovrat sa mnom radio od moje 12. do skoro 20. godine. Poslije je predsjednik Jadrana bio Ante Čobrnić koji je za trenera doveo Anđelka Kujundžića i onda smo osvojili tadašnju 1. Županijsku nogometnu ligu i ušli u viši rang. Mislim igrati sve dok me ne potjeraju, no sve mi je teže jer se radi više nego prije, a ja imam i posao i obitelj. Ali ne predajem se, kao što se nikada nisam predavao, nije moj stil, rođeni sam borac – kaže Džoja koji sada trenira pod vodstvom Jure Karabatića.
U deset godina promijenio šest škola
Kada je Danijel Džoja 1993. godine s obitelji bio smješten u bungalovima u Baškoj Vodi, nije se mogao upisati u Osnovnu školu Bariše Granića Meštra jer je bilo mnogo djece izbjeglica, pa je u hotelu "Hrvatska" organizirana Osnovna škola "Bugojno" s dva mala razreda. Tu je Džoja pohađao 2. polugodište trećeg razreda i završio i četvrti. Peti i šesti razred je završio u improviziranoj školi u barakama Dječjeg Sela do kojeg je svaki dan putovao autobusom. Sedmi razred završava opet u školi u baškovoškom hotelu "Hrvatska", a osmi u Brelima.
– Nakon oslobođenja Kupresa, u Baškoj Vodi bilo nas je manje jer se dio izbjeglica ili vratio kućama ili odselio negdje drugdje, pa su neki upisali "normalnu" školu u Baškoj Vodi. Ali, za nas nekoliko nije bilo mjesta, pa smo osmi razred pohađali u Osnovnoj školi Dr. Franje Tuđmana u Brelima, ali samo jedno polugodište, a drugo sam završio u Osnovnoj školi "Tučepi", jer smo počeli živjeti u Podgori. Međutim, ni u podgorskoj školi opet nije bilo mjesta, pa smo nas petero, ekipa iz bungalova, putovali do Tučepi. Srednju školu sam pohađao u Makarskoj i bio sam u prvoj generaciji komercijalista, sadašnji THK, pa sam opet svakodnevno putovao iz Podgore. Eto, prošao sam u šest godina sve osnovne škole i mjesta na cijeloj Rivijeri, osim Gradca. Nije taj moj put bio ni tako loš, upoznao sam dobre ljude iz svih mjesta, a kada bi se u školi u Tučepima posvađali, ja sam bio miritelj između Tučepljana i Podgorana jer sam sa svima bio prijatelj – kaže Džoja.