"Kišni čovjek", filmski hit snimljen prije točno 30 godina s Dustinom Hoffmanom u naslovnoj ulozi uveo nas je u priču u kojoj glavne uloge imaju autisti, ljudi zatvoreni u svoj svijet, svijet u koji je teško prodrijeti i čije je granice teško naslutiti.
Autisti imaju zapanjujuće pamćenje, njihova fotografska memorija upravo je genijalna, no u svijetu riječi teško će se snaći, svijet emocija koje pokreću novac i uspjeh njima baš ništa ne predstavlja.
Autistične djece ili djece s poremećajima iz tog spektra sve je više i u našoj sredini. O uzrocima se naši sugovornici ne usuđuju spekulirati. Ima tu svega, od genetskih predispozicija, preko sumnji na cjepiva, pa do pitanja koja nam se svakodnevno nameću – što sve izaziva oštećenja i bolesti i samog embrija i malog djeteta.
Medicina je, kako kaže psihologinja Marica Garmaz iz Osnovne škole Stjepana Ivičevića, moćna. Ona eliminira prirodnu selekciju, ona traži terapije, nudi njegu... Sve ono što ranije nije bio slučaj. Uz to, sva djeca iz ovog širokog spektra integrirana su u školu. Svi oni su u školskim klupama, i ne samo oni koji pričaju i koji sasvim solidno izražavaju svoje potrebe, nego i oni koji uopće ne komuniciraju verbalno. Ne baš tako davno, to nije bio slučaj.
U Osnovnoj školi Stjepana Ivičevića čak su četiri odjeljenja, u kojima su djeca s različitim teškoćama. Jedno odjeljenje isključivo je za autističnu djecu, i to slabije funkcionalnu. Zakon dopušta troje takve djece u jednoj skupini, a Ana Popović, defektolog rehabilitator, koja već skoro cijelo desetljeće radi s djecom s posebnim potrebama, i koja je posebno "specijalizirana" za autističnu djecu, za sada ih ima dvoje.
Za našeg posjeta mališani su, zajedno s asistenticom, napustili učionicu, a Ana nam je ispričala kako izgleda rad s njima i u čemu se razlikuje od rada s djecom koja imaju neke druge teškoće. Ana, koja radi i s djecom u udruzi "Sunce", zbog svoje energije i osobnosti, a ne možemo pobjeći ni od prvog fizičkog dojma, izgleda kao školski primjer "dobre vile" koja čini čuda u radu s djecom. Uz znanje, ima i strpljenje te blagost što je posebno važno za rad s djecom poznatom po tvrdoglavoj naravi.
Pitam, vole li je djeca.
- Mislim da jesu. Bar se nadam... – smije se.
Da nije lako doprijeti do djece zatvorene u svoj svijet, pogotovo ako je ta ljuska neprobojna, a dijete k tome i ne govori, potvrđuje i Ana, koja napominje kako je autizam specifičan, a spektar doista širok. Njezini prvaši su neverbalni, jedan je više, a drugi manje funkcionalan. Jedan gušta u glazbi, drugi začepi uši. Jedan se "probudi" u doticaju s vršnjacima, i jako se raduje svakom kontaktu s drugom djecom, iako je on manje funkcionalan, dok drugi nije taj tip. Jedan dobro razumije kada mu "učiteljica" kaže da mora oprati ruke, drugome je potrebno pokazati sličicu s rukama, sapunom i vodom.
Unatoč razlikama, Ana nastoji postići harmoniju. A pristup mališanima je specifičan, jer je vizualan, a ne verbalan.
– Slike nam služe kao komunikatori. Primjerice, kada idu na WC, pokažemo sliku. Čak ih fotografiramo dok peru ruke i onda im kasnije to pokažemo, jer na taj način povezuju. Primarno ovdje radimo na razvijanju sposobnosti kad je riječ o skrbi o sebi, poput marende, pranja ruku, pristojnog sjedenja, uzimanja čaše vode, postavljanja stola... Što se radnog odgoja tiče, tu je grafomotorika, bojanje, nizanje kuglica, spajanje boja po šemi, rezanje škarama, crtanje, lijepljenje, glazbeno i likovno stvaralaštvo... Socijalizacija nije po programu, ali smo zamolili učiteljicu prvog razreda da im se pridružimo na satu tjelesnog. Jedan od dječaka to obožava, kad je s vršnjacima kao da se probudi - kaže Ana.
Kako naći područje koje će "probuditi" dijete? Upravo te termine koristi i Ana i mame s kojima smo razgovarali. Ta riječ aludira da su ta djeca usnula, no oni, kaže Ana, samo žive u nekom svom svijetu koji je ne potpuno, ali prilično neistražen. I sasvim je različit za svako dijete. Nema recepta, "klik" se katkad spontano dogodi. To su nam, uostalom, potvrdile i mame s kojima smo razgovarali.
– Vratit ću se opet na "Sunce". Tamo je bio slučaj dječaka i djevojčice kod kojih se zbilja dogodio "boom". Jednostavno dožive trenutak u kojem kliknu, probude se. Rezultat je to i cjelokupna rada na svim područjima, upornosti roditelja. Evo, imamo dječaka koji je upisao Glazbenu školu i on tamo gušta. Pjeva najbolje od svih, iako neće možda odmah sve "pohvatati".
Promatram ga nekad kako je sretan, samo počne pjevušiti. Mama je sama primijetila da voli pjevati, i upisala ga u Glazbenu školu. On je sretan jer to voli, jer se osjeća prihvaćenim, jer tamo ide sam – kazuje Ana.
Generalizirati je teško jer svako dijete funkcionira na svoj način, kako su ga naučili roditelji, ovisno o tome koliko je i kakvih terapija prošlo... U pravilu se ulaže veliki trud da bi se dijete potaknulo na "buđenje". Kada se to dogodi, onda je lakše, kažu to i mame. Neka djeca su i emocionalno jako osjetljiva i sitnice ih lako rasplaču. Ima djece koja su intelektualno iznimno jaka, pa u prvom razredu već znaju gradivo koje uče petaši. No s druge strane ih muči socijalizacija, stereotipi...
– Uvijek kažem kako ja više učim od njih, nego što ja njima mogu pomoći. Zajedno dišemo. I da, jako me veseli kada se dogodi napredak. Primarno zbog djeteta, a onda i zbog roditelja. Veseli me i kada znam da njih veseli dolaziti u školu – ističe Ana.
Da se škola trudi oko integracije djece s poremećajima iz spektra autizma, potvrđuje i psihologinja Marica Garmaz. Školovanje tako može biti redovno, uz individualiziran pristup i prilagodbu, a može se po članku 8. stavka 5 Pravilnika o osnovnoškolskom i srednjoškolskom odgoju i obrazovanju učenika s teškoćama u razvoju oformiti i posebno razredno odjeljenje s rehabilitatorom edukatorom. I tu od predmeta djeca uče hrvatski, matematiku i prirodu, dok odgoj, ako dijete nema takve teškoće, uče u redovitom razrednom odjeljenju.
Škola također nudi i tzv. obrazovanje za kompetencije, u kojemu se djeca osposobljavaju za životne navike. I tu nema programa s ocjenama. U školi su četiri odjeljenja, a Garmaz kaže da su u procjeni dosta blagi te da nastoje uvijek uključiti djecu. Imaju čak 11 osobnih asistenata, i po tome prednjače u Hrvatskoj, a Garmaz hvali suradnju sa svakom gradskom vladajućom strukturom.
Ipak, nastoje biti ekonomični, pa dvoje djece zna imati jednog asistenta.
- Djeci dajemo veliku šansu čim uočimo neke elemente sposobnosti. Što se tiče autistične djece, radi se o širokom spektru, pa možete imati visokofunkcionalna čovjeka iz tog spektra koji bez problema može raditi u našoj školi, dok drugima treba asistent – tumači Garmaz.
Kakvi su pomaci, kakva su iskustva s integracijom djece, i reflektira li se to pozitivno na njih?
– Moramo prije svega razlučiti o kakvoj se vrsti oštećenja radi, pa ako je oštećenje veće, prije dolazimo i do limita. Znanost sada pobija sve ono što sam i sama učila na fakultetu, a nove spoznaje kažu da se živčane stanice razvijaju i kasnije, te da se djelovanjem na mozak mogu stimulirati i druga područja. U svakom slučaju, važno je raditi i s tim krenuti što ranije – objašnjava Garmaz.
Iako je integracija neupitno humana i potrebna, ističe kako sustav zakazuje.
– Mi smo se načelno dogovorili da ćemo ići u tom smjeru integracije, ali ne znamo kako. U tome se sami snalazimo. A treba i novca, i edukacija, i jedan posložen sustav. To u praksi nije slučaj – zaključuje psihologinja.
Iako se trude da na najbolji mogući način uključe svu djecu, i da im daju ono što je za njih najbolje, a radi se o vrlo specifičnim potrebama i pristupima, prilično se oslanjaju na vlastite resurse. Da smo po tom pitanju vrlo siromašno društvo, potvrđuje i činjenica da obje makarske osnovne škole dijele jednog logopeda. A potrebe su sve veće... No, to je već tema za jednu drugu priliku.