Dalmacija Split županija

ovako više ne mogu

'Spasite nas, jadni mi padne li snig!': obitelj iz omiškog zaleđa ne može do osnovnih potrepština zbog očajnog puta, na njihove vapaje iz Grada su uzvratili krajnje bezobrazno

ovako više ne mogu

To što se po ovom rasutom putu ne može proći i zbog stare nam je matere već bilo teško, ali otkad nam se rodija sin, ovako više ne možemo ni dana – govori nam Neno Perić, dok se razrovanom uzbrdicom, opreznim korakom, uspinjemo k usamljenom domaćinstvu na vrhu Donjeg Doca.

Stotinjak je to metara skliske strmine utabane popucalim nakupinama asfalta, izmiješanog sa stinama i odronjenim komadićima šljunka, koja dom Perićevih, gdje u slozi stanuju sedamdesetogodišnja Jaka, sa sinovima Matom i Nenom te snahom Josipom i unučićem Vinkom, odvaja od svijeta. Nitko i ništa ovuda, govore nam, ne prolazi, pa im je tako i kombi-dućan, koji selo svakodnevno opskrbljuje s osnovnim potrepštinama, odbio dovesti kruh i mlijeko, natjeravši ih na akciju.



– Ima možda 40 godina otkad je naš pokojni otac Vinko sam svojim rukama raskrčio ovu zemlju. Bez bagera je zaravna put i sam ga nasuja asfaltom, ali do današnjeg je dana sve propalo. Autom se ovuda već odavno ne može, a kad se zaledi, ne ide se ni na noge – govori nam Mate, ističući kako bi s bratom put već odavno obnovio da zemljište ne slovi za općinsko, pa na njemu ne smiju graditi sami.

Kako doznajemo, ima mjesec dana otkad su se za pomoć obratili Gradu Omišu, koji, kako se naslućuje, još neko vrijeme neće reagirati.


– Ovo je prvi put da smo im se obratili, a može biti da ne bi ni sad da nije mali doša. To je bio kraj čekanju. Ja se ovuda s kolicima uopće ne mogu spustiti, a žena mi s malim ni na noge ne može više. Da ne kažem kako su nam bez tog kombija nedostupne i pelene i dječja hrana. Dok sam ja na poslu, oni su sami na svitu. Da se nešto dogodi, ne znam kako bi – navodi pravdajući inicijativu.

– Zva sam koji dan nakon šta sam posla molbu da pitam šta namjeravaju i kad će, no rečeno mi je da se javim za deset dana. Kad je i to prošlo, zva sam opet, ali se nitko ne javlja. Zva sam valjda 35 puta dok mi konačno neko nije diga telefon, da bi mi rekli kako imaju samo jedno terensko vozilo i da će biti kad bude – frustrirano će zabrinuti otac, suprug i sin, u nemoći da se pobrine za najmilije.

Ne znaju, objašnjavaju nam dok s nevjericom promatramo prijeteću nizbrdicu pod našim nogama, kako će napada li snijeg, prije nego tko reagira, jer kod njih se, u sjeni podno Mosora, led, kažu, drži mjesecima.



– Sad kad zahladi pa napada snig i sve smrzne, nema nam kud – uključuje se majka Jaka, otkrivajući kako prkosi teškom terenu.

– Ovako se ja još nekako spustim do sela, kada na štogod ustriba. Tražim prečice kroz polje, jer ne ide drugačije. Ali kad sve zamete snig, nema mi kuda – žali nam se Jaka, ističući kako je zbog starosti ionako nesigurna na nogama, čemu u prilog govori i oteklina na licu, kao podsjetnik na zadnji pad.

Ne znaju, kažu, je li očev put upisan ili nije, jer je službeni put do centra sela odavno zarastao u zelenilo, no koji god da se obnovi, spasio bi ih, ističu, od izolacije kakva ni omiškom zaleđu, ma kako ruralno bilo, uz lošu demografsku sliku koju hrabro obnavljaju, ne priliči u 21. stoljeću.
 

Gradonačelnikovo obećanje

Na pitanje postoje li planovi za spojni put do doma Perićevih, i kada bi njihova realizacija mogla doći na red, omiški gradonačelnik Ivo Tomasović kazao je kako će "napomenuti kolegama iz komunalnog odjela da iziđu na teren i pokušaju naći rješenje za navedeni problem". Nadajmo se da će na njegovu molbu reagirati žurnije.

 
Naslovnica Split županija