– Kada bih se sutra razvela od svoga supruga, nas dvoje se vjerojatno nikada ne bismo razišli. Vjerujem kako bismo cijele dane i dalje provodili zajedno jer nas veže ljubav prema ovim životinjama kojima smo dali sebe – kazala je Kaštelanka Ana Gulin Močić, žena velikog srca koja je sa suprugom Mariom od sigurne smrti spasila 12 konja slične, zamalo tragične sudbine.
U četiri godine otkako traje njihova misija spašavanja tih plemenitih životinja, oko sebe su okupili brojne prijatelje i zaljubljenike u konje, a svi oni okupljeni su u konjičkom klubu "Hanako" iz Trogira.
No, krenimo redom.
Tek nekih desetak minuta vožnje od Kaštela, u blizini kamenoloma u Planom, na pravom malom ranču, svoj dom prepun ljubavi i pažnje pronašlo je dvanaest prekrasnih životinja. Ime kluba i poteklo je upravo od prve kobile, koja ih je, kažu, osvojila baš svojom tugom.
– Kada sam prije četiri godine, na poziv tadašnjeg vlasnika, koji se nije mogao brinuti o ovim umiljatim životinjama, u ruševnoj staji zatekla četiri zapuštena konja u vrlo lošem stanju, sama sebi sam kazala kako jednostavno ne mogu zatvoriti oči. I nisam, jer od tada 24 sata dnevno provodim sa svojim mezimcima – otkrila je nam same početke Ana Gulin Močić, dodajući kako su jednog konja ona i suprug izvukli iz kamiona na putu za klaonicu.
– To je bio naš Joly – kazala je Kaštelanka, koja nas je sa suprugom Mariom i "kaubojem" Igorom Mihaljem (kojem je upravo Joly, inače blaženi muški konj među jedanaest kobila, najviše i prirastao srcu) dočekala u malom životinjskom raju.
S raznih strana, potom, počeli su nabavljati i ostale konje. Kupili su čak i jednu staru kobilu, koja bi također vjerojatno završila u klaonici, a kod njih se i oždrijebila. No, priča zlostavljanih, zapuštenih i zanemarivanih konja tu nije gotova.
– Sve ovo što smo napravili u zadnje četiri godine nije nimalo lagan posao, jer je imanje na kojem smo osigurali dom za ove životinje, a koje smo od ovog proljeća otvorili i za javnost, bilo u užasnom stanju, baš kao i konji zatečeni ovdje. Dočekali su nas štala bez krova, konji privezani za zid u pola metra vode, mršavi i bolesni, tužni... Nismo ih imali srca ostaviti i ići u drugi klub jahati – govore Ana i Mario. Njih je zajednički prijatelj, znajući koliko vole tu aktivnost, na prijevaru, i odveo na "jahanje" upravo na imanje. Nadao se da će zbog Ane i Marija priča sretno završiti. I bio je u pravu.
– Vlasnik konja dočekao nas je kao spasioce. Pronašli smo i stvarne vlasnike ovog prostora, Trogirsku zadrugu. Njoj smo neizmjerno zahvalni jer su nam prostore dali na korištenje, prepoznavši u nama istinske zaljubljenike u životinje, i tada je zapravo sve i krenulo – rekla nam je Ana, priznajući kako je posla bilo napretek, ali su dobrom organizacijom sve uspjeli; osnivanje kluba, socijaliziranje konja i njihova priprema za jahače, jer su bili divlji, čišćenje smeća i staja i njihovo uređenje. Zbog toga su ovi entuzijasti svu svoju ušteđevinu utrošili na uređenje imanja i za ishranu 12 konja, premda ih je trebalo biti tek sedam "radnih".
I ne misle ostati samo na konjičkom klubu. Planiraju i sportski klub, točnije organizaciju preponskog jahanja, za što već pripremaju i konje. Upravo stoga i razmišljaju o izgradnji sportske arene, prve u Dalmaciji, gdje bi se treninzi uvijek mogli održavati. Ali ono što je najviše hvale vrijedno jest činjenica da su počeli provoditi terapijsko jahanje, kojim se uskoro ozbiljnije namjeravaju posvetiti. No i sami počeci već daju rezultate. Njih smo doznali iz prve ruke, a s nama ih je podijelio trogirski ugostitelj Ivan Ugrina, koji je na sat jahanja doveo svoju kćerku i njezinu prijateljicu.
– Svaki sport je dobar. Moja kćerka ima određeni poremećaj u koncentraciji, i mogu vam kazati da se na njoj, u zadnjih mjesec i pol dana otkako dolazi na jahanje, vidi velika razlika. Probali smo s raznim sportovima, nije išlo, ali u ovome se stvarno pronašla. Bili smo u nekoliko konjičkih klubova, i iskreno ću vam kazati kako smo imali osjećaj da nas pitaju "a što ste vi sad došli". Imao sam osjećaj kao da nas nisu primili sa srcem, kao što je slučaj ovdje. Dolazimo dva puta tjedno. Viktorija i njezina prijateljica na jahanju su po sat vremena i, vjerujte, osjećam na svom djetetu veliku promjenu. Dosta je popravila koncentraciju i napredak se vidi. Siguran sam da je razlog tome jahanje – kazao je otac malene Viktorije.
Veliki su planovi pred ovim ljudima koji uživaju u svom radu i brizi o konjima. A da se ne šale, dokazuje i prvo natjecanje na kojem su sudjelovale njihove članice Laura Grmača i Sandra Geić Grmača. Bila je to Ženska alka u Sinju, na kojoj su, premda su ih mnogi dočekali s podsmijehom, iznenadile sve i zasluženo odnijele pobjedu.
No, osim treniranja za natjecanja, sedamnaestogodišnjoj Lauri jahanje koristi isto tako i u terapijske svrhe. I, kaže nam, pomaže joj toliko da sama ne može vjerovati.
– Meni je ovo sve na svijetu. Cijeli svoj život sanjam o jahanju, a do ovih prekrasnih ljudi došla sam sasvim slučajno. Od tada do danas ja odavde ne odlazim. Uz to što obožavam konje, meni jahanje pomaže i u zdravstvenom pogledu jer imam problema s koljenima. Koljena mi često iskaču, a konj mi pomaže jer jačam mišiće. Konj vam je prirodna teretana, jašem bez sedla, znači želim da moj susret s konjem bude prirodan. Jahanje je moja ljubav, moja strast i moja terapija. Mene ovo liječi – otvorila se Laura, koja je na nedavnoj Ženskoj alci pomela konkurenciju u Trilju, pogodivši dvi sride i jednom u dva.
Premda je Ani i Mariju želja dodatno urediti prostor uokolo staja i svoju malu kućicu, u kojoj su svi uvijek dobrodošli, kako bi se svi oni koji dođu osjećali što ugodnije, od proljeća su se ipak otvorili prema javnosti, tako da im već dolaze i djeca s kojom provode školu jahanja uz stručni nadzor, a već petnaestak mališana ovdje je i zapravo projahalo na ovim konjima.
Jedna od njih, Suzy, bila je zlostavljana i po preporuci veterinara trebala je biti i uspavana, ali vidjevši u njezinim očima veselje, unatoč boli koju je pretrpjela, odlučili su je spasiti i danas je njihova maskota, umirovljenica.
– Upravo nepostojanje azila za konje u Hrvatskoj jedan je od razloga zbog kojeg država zatvara oči pred zlostavljanjem ovih životinja, jer čak da ih i oduzmu vlasnicima koji o njima ne vode brigu, nemaju ih gdje smjestiti, dok bi u nekoj drugoj državi za to dobili zatvorske kazne – s tugom u glasu nam je bračni par pojasnio jedan od većih problema kada je o "njihovu svijetu" riječ.
Imaju i dvoje ždrjebadi iz vlastita uzgoja – hrvatskog sportskog konja i američkog quarter horsea, s kojima uz galopere mogu i žele pokriti sve tri natjecateljske discipline. Tu su još i Dahlia, od milja Piči-Piči, Primavera, Legra, "alkarica" Lady, Suzy, Lana, Sunny, kraljica hipodroma Zaira... redom rasne ljepotice.
Premda ih je čekao trnovit put do ovoga što imaju sada, najviše zbog "tereta" bivšeg vlasnika kojem su konji lutali uokolo i ljudima pravili štetu, pa su se najprije morali dokazati kao ozbiljni, Ana i Mario ipak su uspjeli. Stoga je i njihov klub otvoren za sve one koji dijele njihovu ljubav prema konjima i koji im se žele pridružiti, iako im ljudi uglavnom dolaze kako bi se riješili stresa, dok se prirodom najviše oduševe stranci koju dođu, posebice kada se "spuste" na jahanje i kupanje na kaštelansku plažu Dračić.
Ipak da ne pomislite kako samo uživaju u jahanju, posla je preko glave. Već ranim jutrom kreću s čišćenjem staja i hranjenjem ili puštanjem konja na paše u divljinu, jer bez toga nema zdravoga konja. Tada slijedi rad sa životinjama, jer ih treba navikavati na različite zvukove kako bi bili pouzdani jahačima i sigurni za okolinu, a tek zatim i zasluženi odmor, jer samo odmoran konj je siguran i stabilan za jahača, objašnjavaju nam. A Ana nam za kraj poručuje: "Konji su ljubav – konji su šaptači ljudima!"
