Na izlazu iz Vrlike prema Kninu, u prizemlju napuštene kamene kuće, sivom su bojom ispisani grafiti: na jednom je ustaški pozdrav, onaj koji se u ovoj našoj čudnoj povijesnoj epizodi pokušava prikazati kao stari, hrvatski, a ispod njega je veliko uhato U. Pored je jedan još jednostavniji, piše samo NDH. Da bi ih promatrači poput nas lakše zapazili, podloga je zacrvenjena.
Nema sumnje, autor ili autori trudili su se širokom krugu namjernika i pravoslavnih vjernika koji pohode obližnju crkvu što bolje prezentirati posvećenost idealima ustaškog pokreta. Pa i nama koji dotične ideale ne dijelimo, uz ostalo i zbog toga što bismo u protivnom ovaj tekst u dalmatinskim novinama pisali na talijanskom jeziku.
Na hrvatskom nam je komotnije opisivati kako je Vrlika pust, uspavan gradić. Usred radnog dana život se slijeva u nekoliko kafića gdje je uglavnom muška populacija posjela uz pive. Čovjek koji nas je pozvao zbog grafita ne želi u novine, jer "znate kako je", borba za uklanjanje ustaških simbola s pročelja nije popularna nigdje u Republici Hrvatskoj, naročito ne u provincijama.
- Grafiti na ovoj kući stoje još od Josipovićeve prve predsjedničke kampanje, onda možete misliti koliko je to dugo. Priča se da su ih napisala dva vojnika, ali to nitko neće službeno potvrditi – govori nam anonimni vodič.
Odlazimo u gradsku upravu, Vrlika ima status grada. Jure Plazonić, HDZ-ov gradonačelnik, prima nas u uredu. Ćaskamo s nogu, ni njemu se, tvrdi, ne sviđa zazivanje NDH, ali misli da tamo nije dugo.
Ne može se na tuđe
- Čini mi se da je bio ranije pa je skidan, sad je opet tamo. Poslat ćemo komunalnog redara da to vidi – veli Plazonić.
Hoće li Grad ukloniti ustašoidne pisanije?
- Vidjet ćemo, komunalni redar će sigurno izaći na teren, ali kuća je privatno vlasništvo. Nezgodno je da sad mi nešto radimo po tuđem. Najbolje bi bilo kad bi vlasnik pokrenuo postupak uklanjanja. I da policija reagira – priželjkuje prvi čovjek Vrlike.
U daljnjem razgovoru objasnit će da vlasnik kuće "nije tu s našeg područja", ali mu se imena ne može sjetiti. Navest će i kako nitko "ne likuje" zbog ustašluka, pohvalit će međunacionalne odnose. Razgovor se polako bližio kraju, više nismo imali o čemu.
Poslije smo nazvali Slavka Škrbića, srpskog predstavnika u vrličkom gradskom vijeću. Evo što nam je rekao o grafitima ispisanim u slavu države zloglasne i zbog sistematskog likvidiranja njegova naroda:
- Ja imam OPG, imam posla preko glave i nemam vremena kada, da budem prost, pišat. Ima ih tamo koji idu po kafićima, besposleni su i bave se time, a ja imam blaga, dan mi kratko traje – rekao nam je Škrbić.
Bili smo uporni, htjeli smo čuti politički stav. Kad smo već strpljivo odslušali detalje iz života Slavka poljoprivrednika, zanimalo nas je mišljenje Slavka vijećnika. Kao takav, bio je manje rječit:
- Ako to svak osuđuje, nema tu komentara – kratko je zapazio.
I tako smo došli do kraja tipične hrvatske priče. Na jednom tipičnom zidu nacrtani su tipični nacistički simboli. Svi ih tipično osuđuju, a nitko ih ne uklanja. Tipično.