Na zip line drvenoj platformi sa sjeverne strane Kozjaka, ne baš daleko od vrha Sv. Jure, s lokacije na kojem se bez puno truda dade napraviti jedan od selfieja za pamćenje, desetak ljudi s kacigama na glavi čekalo je start za polazak u bezdan.
Iza njih se digla klisura, a ispred njih duboki zračni prostor s kotlinama ispod nogu, talijanskim bunkerima na vrhovima okolnih brda. A iznad, na putu do neba samo debela, čvrsta, do boli zategnuta sajla za koju su se odlučili okačiti. Samo kako bi na tri sata bili ptice.
- Nema straha. Not afraid - kurtoazno ispričaše, iako nam se isto učinilo da im se grlo malo steglo, a noge usklecale.
A kako i ne bi, odlučili su isprobati novu dalmatinsku akviziciju, upravo otvorenu zip line zračnu stazu, najveću u regiji.
Adrenalinski udar za ljubitelje avantura s letom u sigurnoj sjedaljci, iz koje ti noge slobodno vise u prostoru, dok se rukama držiš za pupčanu vrpcu. Žargonski rečeno zaštitnu sajlu kojom si vezan za glavnu čeličnu žicu.
Zip lineom s Kozjaka planina se prolazi sa sjeverne, istočne i južne strane. Na tom putu najodvažnije čeka 12 platformi, zemaljskih polazišta i dolazišta za 2,5 kilometra dugi let. Ovo je najgora mora za one koji se plaše visina i otvorenog prostora, najpaklenija za sve koji ne vole ništa ispod nogu.
- Bit će im šokovito – šapuću nam urotnički Mladen Palinić i Dalibor Bjelić, utemeljitelji zip linea, članovi GSS-a koji su sami samcati svojim rukama u visoravnima Kozjaka dvije godine gradili ovu atrakciju, u nju uloživši 100 tona opreme.
Krenuli su letači nekako tiho, ne znajući da će na kraju, na šestoj stazi, na minutu čak 900 metara letjeti na visini i do 60-ak metara. Brzinom od 70 kilometara na sat. I da će na kraju imati dojam kao da će se zalijepiti za stabla guste šume, u kojoj se skrio kraj avanture. Neće baš u njih udariti kao muhe u staklo pred kišu. Ali da će im srce skakati kao ludo, bogme hoće.
Tu blizu smo ih dočekali onako zajapurene…
- Nevjerojatno. Odjednom poletiš kroz zrak, i treba ti malo vremena da se navikneš da si gore, da si ptica. A i triba ti malo da se opustiš, pa je dobro da je ta prva žica nekako najlakša. Ona te uvede. Ali onda kreneš. Gore, dole, letiš, sve ti promiče okolo. Tek kad se opustiš onda počneš hvatat pogled, to je spektakl. Gore si, a svugdi okolo tebe prostor, brzina, adrenalin. Famozno – ispričala nam je Rina Dodig, kojoj se oduševljenju pridružila i Tesse Robinson iz Oxforda.
Šesta staza im je, složili su se i Baldo Đanović i supruga mu Nikolina, bila najluđa. To je ona s najdužim letom s kojim se survaš negdje od gore, ludom brzinom put dolje. Ta minuta leta je i duga i kratka u isto vrijeme, ali vrlo eksplozivna. A poseban joj dojam daje pogled na prostor ispod, i šumu koja te dolje čeka kao zeleni usisivač.
- Imaš dojam da ćeš puknit o nju, ostat doživotno u komadima na granama. A onda tek stiže ono najluđe. Viseći most dug sto metara. Ludilo. To je vrhunska atrakcija – rekoše nam letači.
E to je posebna priča. To je skup vezanih drva kroz koje vidiš tlo ispod, ubačenih doslovce u najviše dijelove krošnji guste šume. Dok ga prelaziš, a on se trese, giba lijevo, desno, ako se odvažiš možeš ovlaš taknuti i grane stabala. Tu je i druga najbolja pozicija za jedan dobar selfie, ako skupiš hrabrost da ruke odlijepiš od čeličnih sajli.
Da je sigurno, jest. Da je lako, nije. Dovoljno ti je pogledati okolo pa shvatiti kako kročiš tamo gdje se gnijezde ptice. A s pogledom dolje, a most se ginga i treperi, vidiš tlo, na nekim mjestima udaljeno i više od desetak metara. Strava, adrenalin, krv šikće iz peta, srce lupa, osjećaš kako se počinješ znojiti, crvenjeti, mozak divlja, strah od visine jača…
Pa se počneš umirivati mišlju kako je sve ovo sigurna igra, iako do boli energična. I što sada, nazad kao kukavica?
Naprijed, pa kud pukne da pukne. Ajmo naprijed. Do Mije Prkić, do platforme na kojoj je okončala šestu žicu, i počela skupljati snagu za prelazak visećeg mosta.
- Ovo je nešto famozno, iako sam malo i zavriskala. Mislila sam kako imam strah od visine, uvik to osjetim na vrhu neke zgrade. Ali dok san bila gore puca te adrenalin i straha nije bilo. Ali ovaj most sada, tu me vata veći strah nego od žice. Tu mi je sad, ka, onako uf, sto metara muke. A iden, šta ću. Nemam di nego preko njega – i ode, i suoči se sa visinom kao i svi ostali, do sigurnog prolaza na drugu stranu.
Tu nas je dočekao ostatak, slažu se dojmovi, svatko ima svoju priču, adrenalin je još na vrhuncu. Pitamo Antu Bubića, Juru Luketina, Tomislava Šutu, Željka Antića i ostale što je bilo najluđe? I svi se slažu u jednom, na Zip line se slavi osjećaj slobode. A i uživa u …
- Kisiku. Ima ga na tone. Dišeš, uživaš. Visoko, slobodno. A krv juri. A da prošvercamo drugi put koje pivce za živce? Koji bi tek to gušt bija – tek je onda počela prava zezancija.
Bio je to junački pothvat za Mladena i Dalibora i njihove četiri ruke kojima su u planinu donijeli sto tona opreme, uz sitnu pomoć nekolicine ljudi, bez helikoptera, moćne tehnike, magaradi.. Pod njima su se lomile naizgled veličanstveno stabilne stijene. Vukli su sajle od brda do brda, služili se sistemom naučenim u Gorskoj službi.
Radili su polako i tiho, bez pompe, stvorivši spektakularan projekt, uvod u nove turističke akvizicije, tipa šetnje po samom rubu Kozjaka. Ovo se planira za iduću godinu.