Dalmacija Split županija

kad će više jesen?

Nije lako izdržati ljeta u Dalmaciji. Ali, ovo ćemo, ako smo još pametni, sačuvati za sebe...

 kad će više jesen?

Kao školarac jedva sam čekao da završe ne samo jesen i zima nego i proljeće pa da dođe ljeto, doba raspusta, kupanja, izlazaka i druženja. Iako mi je danas raspust potrebniji nego prije, ljeto mi sve teže pada. Jer strpljenja i novaca je sve manje, a problema, turista, sjedina i kilograma sve više.

A kontinentalci i dalje maštaju o ljetu. Da nije tako, tko bi ih poveo preko mučkih kolona na Lučkome. Jer ljeto je Dalmacija. Dok Vukovar, Knin i Sinj imaju svoj dan medijske slave, prvi u studenome, potonja dva u kolovozu, Dalmacija je "profitirala" – dobila je čak jedno godišnje doba – ljeto. Točnije srpanj i kolovoz. Uz ekstenzije u predsezoni i posezoni.

Destinacija se u ostatku godine drži aktivnom TV prikazima Bačvica i šetnje Rivom, kupanjem u Dubrovniku ili Šibeniku, Morskim orguljama i Pozdravom Suncu.

Mogu samo zamisliti kako je kontinentalcima teško gledati slike osunčane Dalmacije dok se tamo kiša i sivilo toče s neba. Ovako im samo nabijamo frustracije jer, kako čitamo, sve manje građana Hrvatske može si priuštiti ljetovanje.

S druge strane, malo je Splićana i Dalmatinaca iz većih gradova koje neće razljutiti konstantne televizijske slike s Bačvica, gdje Splićani stalno igraju picigin, sunčaju se, šetaju. Naravno, tek kad ih probudi podnevno zvono s crkava.

S druge strane, razvikani kao lijenčine, Dalmatinci su sredozemni medvjedi i medvjedice, koji na svojim jakim medvjeđim plećima podnose turistički bum koji im dovode kruzeri, Dalmatina i zrakoplovi. Nije lako izdržati ljeta u Dalmaciji.

Kada se za koje desetljeće otvori Kuća splitskog turizma i nedalmatinci iz cijelog svijeta vidjet će kako je to iskrcavati milijune putnika u trajektnim i zrakoplovnim lukama, uz svakotjedne rekorde broja uplovljavanja i isplovljavanja. I to sve s imidžom lijenčina, s kojim je još teža pozicija u pregovorima o plaći s bezdušnim gospodarima blagajne. Vlasništvo i dividende, naravno, najčešće su negdje drugdje.
 

Pokretna traka

Ako ljeti radiš u turističkom biznisu u Dalmaciji, moraš najprije imati snagu vaterpolskog sidruna, na primjer Dejana Savićevića, da toliko posla i gostiju uopće možeš istrpjeti na leđima. Moraš imati i brzinu, na primjer Zlatka Vujovića, da to uradiš brzo. Moraš imati i izdržljivost, na primjer Drage Čelića, da to radiš osam, deset ili dvanaest sati, uz šefovu nadoknadu i gazdine produžetke.

Treba sve to ugostiti, smjestiti, nahraniti, sveudilj se smješkajući, pa i inspektorima. Tako osposobljen radnik, da je nogometaš, prodao bi se brže i skuplje od Nikole Vlašića.

Ako u Dalmaciji i ne živiš od turizma, trpiš gužve po gradu, visoke cijene i ispodprosječne plaće. Kvaliteta života ti je vrlo niska. A umjesto Smojina šatora, preko grada bi se mogla staviti pokretna turistička traka koja počinje s doručkom uz cijeđene sokove, kave i sladolede, bruncheve, lunchove, lounge barove, vrbovanje, smješkanja, dinnere, koktele uz partijanja do zore...

I kad sve to prođe, stigne i jesen, događajna i ljudska pustoš. Tko je na turizmu zaradio, odjezdit će negdje da ga dvore kao konobar koji nakon smjene ode piti u drugi kafić. Preostali Dalmatinci ostat će sami sa sobom.

Nacionalne kamere i reportere privući ćemo ne daj bože nekim novim požarom, također ljetnom pojavom. Osim toga, nacionalnu pažnju možemo privući prije nekim glupim nego pametnim činom, gradonačelnikom oriđinalom, uplovljavanjem nekog kruzera, piciginom na Bačvicama, susnježicom ili mutnom vodom. Lokalno televizijsko dopisništvo zabilježit će poneku premijeru ili izložbu koje su sve manje nacionalnog odjeka, i to je to.

Medijska zanimljivost Dalmacije mjerena je kontinentalnim okom. Zanimljivi smo ljeti i to kao objekt kupanja, a naše lokalne televizije ili ne znaju ili se i ne trude poslati u svijet drugačiju sliku Dalmacije. Ili snimati kontinent očima Dalmatinca. A, po osobnom sudu, najljepše su ovdje duge jeseni, kratka proljeća i tople zime. Ali to ćemo, ako smo još pametni, sačuvati za sebe.

Činjenica da smo čuvari televizijskog programa u ljetnom periodu i mjesto trošenja televizijskih dnevnica ne treba nas frustrirati. Ako nam je dobro, briga nas što nas nema na televiziji.

No, po osobnom sudu, teško je reći da je dobro. Firme su se prorijedile, plaće su ispod prosjeka, škverski projektanti poslije posla rade kao čistači, nezaposlenih je kao buke na Žnjanu. Više smo objekt nego subjekt turizma, sirovina za finalni proizvod.

Banovina je puna birokrata, a efikasna kao petsto babica oko jednog diteta. U nogometu je malo jakih utakmica, a kad budu, najčešće su bez publike. Prema kvaliteti pisaca Split je Gulliver, a prema snazi nakladnika i književne scene Liliputanac.

Rock-koncerti nas zaobilaze kao da smo partibrejkeri, a zagrebački kazališni kritičari prelaze Savu jedino kad idu na Brijune. Glas ovdašnjih lidera ozbiljnije se sluša tek do Klisa. Zato se dio kreativaca odselio prema Zagrebu.

Mala količina posla i prevelika premreženost krvnim i stranačkim vezama rezultirala je time da bi se bez stranačke iskaznice i plave kuvertice teško zaposlili i Nikola Tesla i Bill Gates. A novi zakon o koncesijama tretira nas kao domoroce, čiji se zavičaj dijeli po nekim birokratskim stolovima.

Jedno godišnje doba

Iz Zagreba nam sad dolaze vatrogasci, pokoji partijaner na Ultru. Dođu pisci i na Pričigin ili na Bookvicu pa se zaprepaste kad vide broj publike. Dođu i na Poljud pa se zaprepaste da stadion ne mora biti prazan. Ili dođu na Marulićeve dane kao dio predstave ZeKaeMa ili HNK Zagreb, ili kao ovo ljeto Jadranka Đokić i Amar Bukvić pa se zaprepaste snagom pljeska.

No nipošto ne smije biti mjerilo vrijednosti jesmo li zapaženi u Zagrebu jer ne igramo predstave, utakmice niti uređujemo plaže radi Zagreba nego radi sebe samih. A Split i Dalmaciju ne može se svesti na jedno godišnje doba.

Da ne bude stalno malomišćanski kao u pjesmi Tomislava Ivčića: "Tužne su dalmatinske noći, zimi kad puše bura, samo vino i karte u konobi, do kasnih noćnih ura." Tu ni jugo ne donosi promjenu nabolje: "Tužne su dalmatinske noći zimi kad puše jugo, samo vino i karte u konobi, a ča bi mogli drugo."

Zato bi nam osim Splitskog ljeta dobro došla i Splitska zima. I Splitska jesen. Godišnja doba samo za nas i pokojeg namjernika.

Kako je to dobro, na primjer, podijeljeno u Tučepima, "Ka kultura u tučepskim zaselcima" Ivice Mijačike i ekipe ljeti, a zimi svaki drugi petak u konobi Damira Tomića Madune i udruge "KUS Njega".

Naslovnica Split županija