'Sad kad se strasti polako stišavaju, i kada se zadnji panjevi gase sami od sebe, jer su vatrogasci napokon usnuli pravednim snom, osjećam se dužan napisati par rečenica o ovoj katastrofi koja se nadvila nad nama', napisao je na Facebooku Željen Popadić, jedan od vatrogasaca koji je proteklih dana sudjelovao u gašenju strašnih požara u okolici Splita. Popadić je javnosti poznat i kao dopredsjednik udruge 'Nova Kila'.
Njegov status prenosimo u cijelosti:
Prvo, želim se ispričati svima onim koji su me zvali za vrijeme intervencije, jer i njima gori. Iskreno i ponizno Vam se ispričavam, jer svaki gubitak nečeg Vašeg ja doživljavam kao osobni poraz. Svaki prozor, vrata, fasadu, svaku maslinu, voćku, automobil...
Sve me to proganja, i najviše bi volio da sam Vam svima mogao pomoći, ali nisam. Nitko od nas nije, i uvjeravam Vas, ne svojom krivicom. Nitko nije sjedio, nitko nije ležao. Spašavali smo prvo do sebe, i na koje god mjesto da smo se smjestili, bilo je posla. Bilo je prokletog posla i previše.
Nemojte se ljutiti na nas. Nije nam lako kad vičete na nas. Nama nije posao na normu. Mi radimo koliko god možemo
i ne možemo. Nemojte se ljutiti, ako Boga znate...
Drugo, zahvale. Ovaj dio će biti malo duži.
Mojim vatrogascima, kao i svim drugim vatrogascima ne želim neke posebne pompe. Jer znam da to njima nije potrebno. Mi smo braća, a braća su kao jedan. Puno snage, suza, znoja i živaca je utrošeno, ali nije uzalud.
Hvala Vam, braćo. Nikad me niste iznevjerili, nadam se da nisam ni ja Vas.
Pilotima kanadera... Vi ljudi niste normalni. Marsijanci. Vi ste nešto što nadilazi sfere ljudskog poimanja hrabrosti.
Nestvarni ste. Ako se ikad reinkarniram, bit ću pilot kanadera.
Logističkim službama koje su nas držale kao kap vode na dlanu. Hvala Vam na Vašoj brizi i pažnji. Neizmjerno mnogo znači kad vidite koliko je nekim ljudima zapravo stalo.
Hvala Torcidi koji su obranili moj dom. Momci, vi ste heroji. Volio bih svakom ponaosob stisnuti ruku. Svojim susjedima, veliko hvala. Taj osjećaj koji doživili pri obrani, mene prati na svakoj intervenciji.
Posebne zahvale idu nekim posebnim ljudima. Među prvima, to su jedan vojnik iz Lore, mislim da mu je prezime Birimiša. Izgubili smo se prije nego smo razmijenili kontakt. Čovječe, ti si kralj! Ako ikad ovo pročitaš, javi se obavezno.
Ništa manje važan i vrijedan je Vjeko. Njega imam na Facebooku. Vas dva ste ono, poput grčkih bogova. Momci,
kaciga do poda. Nikad nisam ni u ludilu mogao vjerovati da netko tko nema veze sa vatrogastvom tako bespoštedno
i bezrezervno daje 150%. Čizme ću vam očistiti, samo da se odmorim još koji dan.
Dalje, htio bih zahvaliti timu Hitne pomoći iz Sinja. Hvala na brzoj reakciji, hvala na riječima zahvale i utjehe, hvala sestri što me cijelim putem držala za ruku.
Također, osoblju plućnog odjela KBC-a Split, jedan komad ruke. Cure, žene, kraljice, hvala Vam.
Još dvije osobe su mi ostale u sjećanju, neskrivene od pustog dima koji mi putuje vijugama. Kad sam čekao na izlazu iz bolnice, mlada djevojka mi je prišla i upitala me: ''Jeste bili sinoć tamo?''. Rekao sam joj da jesam, a u sebi sam govorio pa nije valjda neka novinarka, nisam baš za priču, onako izboden, neispavan, a i još uvijek nisam znao di mi je otac, koji je također bio hospitaliziran. Ona mi je samo uzela ruku u svoju i rekla:''Hvala vam od srca.'' i otišla.
Nakon nepune 2 minute, gospođa od nekih svojih 55-60 godina me upitala:''Jeste dobro momak? Jel vam treba nešto? Hoćete da vam donesem nešto?''. Ja sam se zahvalio i odgovorio kako sam dobro i da mi stvarno ne treba ništa. Ona mi je na to rekla: ''Svaka vam čast, hvala vam do neba.''. To puno znači.
Ova lista bi trebala biti puno duža, ali ljudima će dosaditi čitati.
Kad sam došao na teren, oko 16 sati, prebacilo nas je vozilom odmah pred frontu kraj famoznog kampera u Vilaru. Pošto osobno znam obitelj i vlasnika kampera, kao i ranča na kojem je smješten, jako teško sam primio činjenicu da nas 12 sa 1000 litara vode ne možemo ništa protiv zmaja koji je vijao višemetarske plamenove u vis.
Pregrupirali smo se kod prve kuće. Te trenutke Vam ne želim opisivati. Smatram samo da nas je veza između ljudi, i beskonačna upornost spasila da ne izgorimo s kućama. U jednom trenutnu sam se našao oči u oči sa plamenom koji liže krov kuće, a meni u ruci obično crijevo za polijevanje vrtla. Tada mi je kolega bacio mlaznicu i cijev. Požar je tu slomio zube, isto kao što je moj kolega skoro slomio zube upornom vlasniku kuće koji se nije htio maknuti.
Za par minuta, dok smo se popeli kraj druge kuće, vjetar je okrenuo plamen točno na nas. Ja ne znam točno kolika je brzina mog kretanja bila, trčao sam preko meja nizbrdo, nikad brže u svom životu, a s lijeve strane mi je prohujao plam tako brzo, da se nisam imao vremena niti refleksno okrenuti.
Takvih situacija je bilo mali milijun tu večer. Iza ponoći, da smijenim umornije od sebe, preuzeo sam cisternu. Tada je krenuo pakao u Strožancu. Od pustog kreni stani daj ovamo onamo, eksplodirao mi je auspuh. Sa ranjenim vozilom sam se kretao kao pijani mornar po cesti. Ta moja borba protiv vatre, ali i protiv vlastitog kamiona je trajala oko dva sata, kada sam osjetio očajnu mučninu, te povratio dva puta. Oblio me hladan znoj. Nakon par minuta, samo sam sjeo, poput krave, doslovno na cestu. Tada se pojavila hitna, koja me prebacila na plućni.
Možda su ovo bili fizički najzahtjevniji trenutci, ali psihički su bili kad su mi rekli kako mi gori kraj stana, i da tamo nema nikakvog vatrogasnog vozila koje bi branilo ili posložilo obranu. Zamislite, vi nekome branite kuću, a vaša je u direktnoj opasnosti.
Žena je već bila odvela maloga u centar grada. Rekla mi je: ''Po prvi put u životu, shvatila sam ono tvoje kad moraš ići.''. Žao mi je samo što je morala shvatiti na taj način.
Za kraj, moram samo dodati, da nema potrebe za prebacivanjem krivice ovamo onamo. Na ovome treba raditi i graditi. Nek ovaj požar bude polazna točka za budućnost. Neka se sagleda iz svake perspektive i uoče sve nepravilnosti.
Samo želim da znate, da Vas vaše budale neće nikad iznevjeriti. Zajedno za bolju budućnost. VATRU GASI, BRATA SPASI!
PS. Hvala i mojoj ženi koja me trpi sa ovakvim izletima, nadam se da neće vidjeti da je edited post', napisao je u dirljivom statusu Željen Popadić.