Dalmacija Split županija

ljubav bez granica

Priča koja će vam rastopiti srce: Veronika s Hvara postala je majka dviju djevojčica iz Konga, a sve zbog jedne fotografije

ljubav bez granica

Kad je sad već daleke 1984. godine američki fotograf Steve McCurry podigao aparat i u gužvi i prašini izbjegličkog kampa na afganistansko-pakistanskoj granici snimio lice 12-godišnje djevojčice bez roditelja Sharbat Gule, znao je da snima jedno posebno lice, ali nije znao što će biti s filmom na kojem se tada isključivo radilo. A kad je razvio film i napravio fotografiju s koje su ga gledale prodorne zelene oči mlade Afganistanke, znao je, kaže, da je to nešto osobito.

Sliku je pokazao uredniku National Geographica i u lipanjskom broju 1985. to je bila naslovnica časopisa koji je obišao svijet – kao što to radi i danas. Potresna fotografija djevojčice bez roditelja dugo je bila simbol svih izbjeglica, zbog te su fotke ljudi volontirali u izbjegličkim kampovima, ona je privukla pozornost svijeta i inspirirala mnoge – kazuje i danas McCurry, čija je retrospektiva nedavno postavljena u talijanskoj Monzi, a njom je dominirao upravo portret Sharbat Gule.

National Geographic je pokrenuo fond za pomoć afganistanskoj djeci, koji postoji i danas.



Steve McCurry dugo je primao pisma u kojima su se ljudi zanimali za sudbinu djevojčice. Nije ju uspio pronaći jer se udala i vratila u talibanski Afganistan. Kad su talibani svrgnuti 2001. godine, National Geographic organizirao je potragu za Sharbat. Teško su je našli: živjela je u zabačenoj regiji planine Tora Bore. Sjećala se trenutka kad ju je netko fotografirao prvi i jedini put u životu. Fotografiju nikad nije vidjela niti je do nje doprla cijela ta svjetska slava, jedne fotografije i jednog autora, njezina...

Sad ćemo privremeno prekinuti ovu priču i iz Afganistana preseliti se na domaći teren – evo na Hvar. A imamo i fotografa da nam ga takvog ne treba tražiti po svijetu...

Ivo Pervan se prije sedamnaest godina jednog dana iskrcao na Palmižani i ugledao lice mlade djevojke koja je na štandu prodavala marame. Nije bilo afganistanske prašine, bilo je samo vrelo jadransko ljeto, a u objektiv je gledala lijepa, mlada Veronika Pulac, studentica na sezonskom radu.

Prolazile su i Veronikine godine, kao i Sharbatine. Veronika je postala učiteljica, i to ne u nekom zabačenom planinskom selu, nego u Hvaru, centru turističkog Jadrana. Udala se, za Starograjanina, i ostala živjeti tu na Hvaru. Uz to što je postala učiteljica, postala je i Vidović, s mužem Robertom Vidovićem postala je čak i bajkerica premda je umirala od straha od motora.



Ali... nije postala majka.

S fotografom Ivom Pervanom vidila se od tada samo jednom. Da je na Hvaru, i da je majka dvoje posvojene djece, Pervan je doznao u nedavnom razgovoru s gradonačelnikom Rikardom Novakom.

McCurryjeva fotografija senzibilizirala je svijet za ono što su sada napravili Veronika i njezin suprug: spasili su dvoje djece bez roditelja iz tzv. trećeg svijeta, onoga u kojem se rodila i ostala bez roditelja i doma, i kojem i dalje pripada, Sharbat Gula, koja je ostala živjeti u brdima svoga Afganistana.

No, kako su se u Hvaru našle male Kongoanke, šestogodišnja Kadiata Daty i dvogodišnja Miranda Mia?

– Kad smo vidjeli da ne možemo imati djecu, odlučili smo se na posvajanje i prijavili u našoj zemlji. Ovdje su, nažalost, zakoni takvi da je posvajanje gotovo pa onemogućeno: s jedne strane stotine djece čeka posvajanje, s druge strane stotine roditelja to čeka, a ne događa se ništa. Mi smo ušli u sustav i već nam se četiri godine nitko nije javio. Kako nismo htjeli previše čekati, a imali smo primjer jedne poznanice iz Splita, odlučili smo posvojiti dvije djevojčice u Demokratskoj Republici Kongo.



Rečeno – učinjeno. Veronika i Robert znali su jedino to da ne žele samo jedno dijete. Postupak je počeo prije dvije godine, a Kadiata i Miranda u Hvar su stigle prije osam mjeseci. Mlađa je imala godinu i tri mjeseca i tek je učila prve riječi. Starija je govorila francuski. Radio je Google transleter, radile su i ruke i noge i lice – a naročito srce!

– Naprosto, mi smo se razumili, od prvog trena! Ponekad mi se činilo da uči bar trideset riječi dnevno i mislila sam – joj, da mi je taj dječji mozak koji tako brzo usvaja nova znanja! Poslije desetak dana počela je sklapati prve rečenice na hrvatskome.

Kadiata je do tada govorila francuski, ali odjednom ga je prestala govoriti. Ostavila je po strani sve što se zvalo prošli život, uključujući i francuski. Tek kad se posve prilagodila, kad su njezina mala glava i sitno srce shvatili da sad ima dom, obitelj, sigurnost, pomalo se vraćao i francuski, često i kao odgovor na pitanje na hrvatskome.

– Sad kad ima obitelj, počela se otvarati i sad će biti vrijeme da nastavi učiti i francuski, važno je da ga ne zaboravi. Ali, nema ništa na silu...

Veronika je oduševljena svojim djevojčicama, koje je otrgnula možda i od sigurne smrti, tamo u Kongu. Podaci kažu da između 60 i 80 posto djece iz prepunih domova i sirotišta ne doživi četvrtu godinu života.

– One su divne, razigrane, znatiželjne, iznimno druželjubive, pune energije, slatke i preslatke, najslađe na svijetu! – govori njihova nova mama.

– One su naprosto bile određene za nas, premda smo ih prvi put vidjeli kad smo došli po njih. Ulazili smo u avion i nije nam bilo jasno da su sad naše, da ih vodimo doma, zauvijek. Ovoj manjoj, čim sam je ugledala, bila sam – mama, a starija je ipak imala dozu straha, što je trajalo cijela dva-tri dana! Čim smo stigli i ušli u kuću, zaletjela se na kauč kao da je tu oduvijek.



Reakcije okoline? Samo pozitivne. Hvar je turistički grad i tamo se miješa sva čeljad svijeta, a otvorenost i druželjubivost Veronikinih djevojčica osvaja.

– Ne znam kako je roditi, al' sad znam kako je voljeti – jednostavno ovu priču zaključuje Veronika.

Kad je fotograf s početka priče pronašao svoju 12-godišnju afganistansku djevojčicu, ona je bila tridesetogodišnja žena, udana za pekara, majka tri kćerke. Danas je u petom desetljeću sa svojih "40 plus". Njezine izražajne, žive oči danas su nekako zgasle... No, Sharbat je postala "ambasadorica" svih izbjeglica, a njezina slika – najprepoznatljiviji portret National Geographica. Ostalo je zapisano i da je jedna od najboljih fotografija prošlog stoljeća.

Nedavno je internet zvonio oko toga kako su je pakistanske vlasti uhitile zbog, navodno, krivotvorene putovnice. Bila je to nova prilika autoru fotografije McCurryiju da se angažira oko Sharbat.

Na ovu nas je priču upozorio nitko drugi do fotograf Ivo Pervan. Našao je zanimljivu i sadržajnu paralelu u fotografijama sa životnim pričama koje su – s obzirom na okolnosti i detalje – zatvorile krug. Sharbatina priča senzibilizirala je svijet, a dio toga civiliziranog i humanog dijela svijeta su i Veronika i Robert koji su spasili dvije nove Sharbat – ne iz Afganistana, nego iz Konga.

I ništa od ovoga ne bi došlo do nas da nije bilo – fotografije!

– Čim sam prije sedamnaest godina ugledao Veroniku među maramama na Palmižani, asocijacija na McCurryjev portret bila je neodoljiva, one su naprosto slične s tim svojim izražajnim očima... Samo što će Amerkanci svoje ljude uzdići na pijadestal, a mi naše priče ne pričamo i svoje ljude ne afirmiramo... Ovo je samo jedna od priča zabilježenih fotografijom, ja ih imam oko jedanaest tisuća u užem izboru. Zbog tih sam priča počeo snimati i "paralelnu Hrvatsku", sve njezine vrednote o kojima se ne priča i stoje po strani – nevjerojatno vrijedne i lijepe.
Ali, to je već druga – fotografska – priča... – govori Ivo Pervan.

Naslovnica Split županija