Dalmacija Split županija

Uskršnji intervju

Nadbiskup Marin Barišić u intervjuu za Slobodnu otvoreno o odnosu s Božom Petrovom, pedofiliji u Hrvatskoj i ukazuje li se uistinu Gospa u Međugorju

Uskršnji intervju

Za uskrsni trobroj Slobodne Dalmacije, za razgovor smo zamolili splitsko-makarskog nadbiskupa mons. dr. Marina Barišića, koji se spremno odazvao našem pozivu. Tom je prigodom ugostio i vodstvo naše kuće na čelu s predsjednikom Uprave Miroslavom Ivićem i glavnim urednikom Jadranom Kaporom.

Kako govoriti o Uskrsu u današnjem vremenu, kad je svijet postao virtualno globalno selo i u kojem moderni čovjek gotovo da i ne mari za Boga, a i mnogi vjernici ne poznaju dovoljno kršćanske istine, od kojih je jedna od temeljnih o Isusovu uskrsnuću od mrtvih?

Nismo slučajno tu

– Zapravo uvijek je bilo teško govoriti o otajstvu uskrsnuća. Događaj je to iznenađenja, koji nas zahvaća, ostavlja trag u povijesti, ali i daleko nadilazi.

Same riječi su malo razumljive, ali puno više može reći iskustvo i svjedočenje života, novi odnosi i obraćenje srca koje dovodi do razlikovanja dobra i zla, ljubavi i mržnje, istine i laži. Bez toga se urušavamo i kao osobe, obitelji i društvo.

Nismo slučajno u ovome svijetu, niti smo rezultat nekog kaosa. Život nas nosi i stvoreni smo za život. Ne bih rekao da današnji čovjek ne mari za Boga, nego proizvodi mnoštvo idola, da ne kažem "zlatne teladi".

Čini mi se da živimo u neopoganstvu jednog politeističkog mentaliteta, a slika Boga objave, Oca kojeg nam je Isus objavio, iskrivljena je i deformirana.

I Adam se udaljio od Boga kada je prihvatio iskrivljenu sliku o Bogu: "Zar vam je zabranio jesti sa svih stabala?" Tako Bog postaje neprijatelj koji plaši, ograničava ili, u najboljem slučaju, ideja, nauk, askeza, zakon, propisi...

Od ovakvog Boga trebalo se sakriti i pobjeći da bi se spasio. Istina je da smo u dobroj mjeri, na svoj način, indoktrinirani, analfabete, i veliku prazninu u našem umu i srcu potrebno je ispuniti i ponovno, od početka, otkrivati milosrdnog Boga Oca, koji je spreman za nas i na križ ići, samo da nam kaže: Stvoren si za život. Moja ljubav je život i uskrsnuće.

U svetkovini Uskrsa Bog nam objavljuje svoj identitet, pa upravo zbog krive slike o Bogu, nedostaje nam riječ i iskustvo o Uskrsu. I obratno. Zbog neiskustva Uskrsa, Krist ostaje stranac među svojima.

Pred Crkvom, svima nama u Crkvi, trajno stoji dugi put katehizacije svih uzrasta i slavljeničkih prepoznavanja, susreta, s Kristom Raspetim i Uskrslim.

Bol i patnja plaše

Isus Krist je kao čovjek bio nama ljudima u svemu jednak osim u grijehu, a svojom mukom i smrću na križu otkupio je cijeli ljudski rod. Bog je izabrao žrtvu kao mjeru ljubavi. Kad se suočimo s patnjom i blizinom smrti, tek onda se ozbiljnije zapitamo o smislu svoga života. Je li tada možda kasno kako bismo zadobili Božje milosrđe?

– Nikada nije kasno, jer Bog se nikada ne umara opraštati, na što nas često podsjeća papa Frane. Ali za nas je žurno otvoriti se Božjem milosrđu. Isus Krist, Lice Božjeg milosrđa, nije došao osuditi, nego spasiti čovjeka.

Izabrao je žrtvu kao put povjerenja i mjeru ljubavi. Ova ljubav radije žrtvuje sebe nego da drugoga povrijedi i učini ga žrtvom.
Čudesan je naš Bog u svojoj milosrdnoj ljubavi. Uza svu našu klasičnu grešnost i ograničenost, te pored porasta novih oblika sebičnosti i individualizma, ipak, jer smo slika Božja, nešto od njegove ljubavi naslućujemo.

Zabrinuti smo za kruh, ali ljubav i milosrđe nas hrani. Ako ova ljubav i ostaje za nas nerazumljiva, možemo joj se potpuno povjeriti i u nju povjerovati. Božja ljubav je jača od grijeha i smrti, a to je temelj svake naše nade koja kao uskrsni kvasac zahvaća sve naše križeve, patnje, boli i bore...

Vratio bih se pred milosrđe Božje. Često se danas proglašava sretnom smrću kada netko, u godinama, umre bez patnje. Kaže se "sretne li smrti"!

Ako mogu ovdje biti osoban, jasno, patnja i bol plaše, ali volio bih prije susreta s milosrdnim Ocem imati vremena za "obračun sa samim sobom", da mu mognem iskreno reći: Hvala Ti, i oprosti.

Papa Frane na poseban način ističe milosrđe, cijela je prošla godina bila u tom znaku. Od početka pontifikata šalje svećenike i vjernike na periferije, i sam svojim primjerom to pokazuje. Može li se reći da je Crkva postala milosrdnija?

– Doista, milosrđe je nit vodilja Svetoga pisma, a vrhunac se očituje u Licu Milosrđa. Svi pontifikati, osobito prošlog i ovog stoljeća, obučeni su u ruho milosrđa. Sjetimo se Ivana Pavla II., njegove enciklike "Dives in misericordia" i uspostave blagdana Božanskog milosrđa, kao i pape Benedikta XVI. i njegovih enciklika, a osobito enciklike "Deus caritas est".

Ali i prijašnjih papa Ivana XXIII., Pavla VI., Pija XII... Ipak papa Frane to čini s još većim naglaskom, razumljivijim rječnikom i jasnijim gestama.

Sve nas je zanjihao u Crkvi i šire, tako da je pojam "milosrđe", koji je gotovo bio arhaizam, dobio pravo građanstva, ne samo u navještaju i životu Crkve, nego je zahvatio našu kulturu, društvene odnose, ojačao pravdu koju otvara prema milosrđu.

Lijek je u obitelji

U svojoj mjesnoj Crkvi ovu ste godinu posvetili temi očinstva, zatim majčinstva, u sklopu priprave za Treći nacionalni susret hrvatskih obitelji koji bi se 2018. trebao održati u Solinu. Obitelj je kod nas, kao i u cijelom svijetu, ugrožena, na svoj način trpi u "kulturi smrti" koja izjeda zapadnu civilizaciju, nekoć dominantno kršćansku. Ima li lijeka za ozdravljenje te temeljne stanice svakoga društva?

– Ima, dakako da ga ima. Samo ne znam jesmo li dovoljno svjesni što je to obitelj. Najavljeni trogodišnji program o očinstvu, majčinstvu i obitelji, i Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji 2018. u Solinu, želi ove temeljne vrijednosti i koordinate života staviti u središte naše pažnje i odgovornosti. Ne samo Crkve, nego i društva u cjelini.

Drago mi je da je naša Splitsko-makarska nadbiskupija domaćin i da se ovaj susret održava u Solinu, u najstarijemu marijanskom svetištu, mjestu hrvatske kolijevke i krstionice, a ujedno danas najmlađem gradu domovine.

S trogodišnjim programom htjeli bismo da svi mi, u Crkvi i u društvu, postanemo još svjesniji vrijednosti braka i obitelji, na svim razinama – pastoralnoj, gospodarskoj, političkoj, zakonodavnoj, medijskoj, prosvjetnoj, gdje važno mjesto ima svakako i nova kurikularna reforma obrazovnog sustava.

Brak i obitelj najvažnije je ekumensko i dijaloško mjesto susreta, jer ovdje nije riječ o religiji, nego o zdravom razumu.
Ako nam je društvo bolesno, i demografski ugroženo, lijek za život i zdravlje društva izvire iz obitelji. Pitanje je koliko smo spremni ulagati i zalagati se za zdravu obitelj i zdravo društvo.

Ima nade i lijeka, samo je pitanje što ćemo odabrati – kulturu smrti ili kulturu života. Kao nekoć izraelski narod, i naš narod nalazi se danas pred istim izborom života ili smrti. A izbori su pred nama.

Kad već spominjete izbore, pred nama su uskoro i lokalni izbori. Govori se da je dio crkvene hijerarhije blizak s Mostom, koji je na političku scenu stupio baš iz vašeg Metkovića. U kakvim ste odnosima s Božom Petrovom, liderom Mosta i predsjednikom Hrvatskog sabora?

– Poznavao sam dobro njegova djeda. On je u ono komunističko vrijeme javno svjedočio vjeru i predavao glazbenu kulturu u školi u Metkoviću u koju sam i ja išao. Bio je dobar čovjek, profesor i vjernik.
Što se tiče Bože Petrova i ostalih političara iz Mosta, mogu reći da sam se s njima susretao prigodom nekih liturgijskih slavlja u dolini Neretve, kao što se susrećem i s političarima iz drugih stranaka. Poštujem autonomiju politike i uvažavam sve koji rade za opće dobro.

U ratu smo protiv sebe

Hrvatska već godinama izumire, crno nam se crni bolja budućnost. Mnogi nerođeni ne ugledaju svjetlo života, mladi nam napuštaju rodnu grudu, surovi kapitalizam ne daje nam ni da nedjelju, dan Gospodnji, provedemo u miru, starci postaju sve usamljeniji... Što Crkva u Hrvata – kad već političari ne čine bogzna što – može u vezi sa svim ovim pitanjima poduzeti kako bi život u Lijepoj našoj bio svima ljepši?

– Nažalost, mogli bismo reći da je već dugi niz godina Hrvatska u dubokom ratu protiv same sebe. Jer što bi drugo mogao biti abortus.

Stanje na terenu nije povoljno. Ako se ne opredijelimo za život, gubimo ne samo bitku, nego i rat. Ovo, da je Hrvatska u ratu sama sa sobom, odnosi se i na rastakanje braka i obitelji, odlazak mladih, gubitak radnih mjesta, radne nedjelje, slaba i nikakva primanja.

Nastavimo li ovako, pitam se čemu tolike žrtve obrambenog Domovinskog rata kada u miru Hrvatska "šaptom pada".
Vjerujem da je u onom Kristovu kriku na križu, "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio", bila uključena i prepoznatljiva situacija i tolikih mladih našega naroda i društva, koji se danas obraćaju svojim očevima i nositeljima društvenih uloga i u čudu pitaju: "Što nam to činite, zašto nas napuštate?"

Rješenje nije jednostavno jer ni krize ni izazovi nisu takvi. I kad bi se riješila sva gospodarska pitanja, ostaje i dalje kriza čovjeka i ljudskosti, kriza dostojanstva svake osobe, kao i smisla života.

Na ovom širokom polju nalazi se i Crkva sa svojim pozivom i poslanjem Onoga koji reče: "Ja sam put, istina i život." I papa Frane nas, Kristove vjernike, poziva da hrabrije i žurnije pristupamo bližnjima, s posebnom pažnjom na one koji se nalaze na periferijama života i društva.

Nadam se da će naša Crkva, svi kršćani, postati svjesniji svoje odgovorne misije, i da će društvo sa svoje strane biti otvoreno i prepoznati živost i životvornost Radosne vijesti.
Solinska obiteljska proslava trebala bi se odvijati u novoj bazilici koja se gradi na Gospinu otoku. Kad smo zadnji put razgovarali za "Slobodnu", bilo je to povodom obnove Biskupove palače, kad ste izjavili da biste osobno bili zadovoljni štalicom i svojim biciklom.
Neki sad govore da zbog bazilike neke župe, osobito u Splitu, još uvijek nemaju primjerenih bogoslužnih prostora. Hoće li se uskoro riješiti gradnja novih crkava, primjerice na Spinutu i Blatinama?


– I danas bih bio zadovoljan s biciklom, a sa "štalicom" manje, premda bih se na nju znao i mogao naviknuti. Suvišno je spominjati nedostatak crkava i pastoralnih centara u našim župama – kotarevima grada Splita. Poput stare gramofonske ploče, često slušamo "u Splitu se gradi puno crkava".

U svakoj župi (od 5000 do 17.000 vjernika) gradi se samo jedna crkva, i to skromnih dimenzija za gradske sredine. Gdje smo uspjeli dobiti dozvolu za gradnju, odmah smo pristupali izgradnji crkve.

Nažalost, upravo na Spinutu i na Blatinama i nakon 25 i više godina upornog traženja i predizbornih obećanja, do danas još nismo uspjeli dobiti sve dozvole za izgradnju. Razumijem ogorčenost vjernika i građana tih dvaju kotara.

I meni je neugodno kada me pitaju: "A što je s našom crkvom?" Kako vam je poznato, ja sam 14 godina bio župnik na Spinutu, dijelio s njima nenormalne, "misijske" uvjete, i znam što to znači živjeti u baraci. Živimo u nadi da ćemo uskoro doći do dozvola i pristupiti izgradnji crkava.

A što se tiče Solina, on je odmah prepoznao povijesno značenje i sadašnju potrebu izgradnje nove crkve, za koju vjerujem da će biti dostojna svog naziva "basilica minor", i da će biti dovršena do Trećeg nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji 2018. u Solinu.

Suradnja svih institucija u solinskom slučaju bila je presudna da stvar ide svojim tijekom. A gradnja te crkve, u ovom trenutku, nikako ne utječe na dvije spomenute crkve u Splitu.

Sedamdeset vam je godina tek. U skladu s crkvenim zakonikom, za pet godina biste trebali u mirovinu. Jeste li zadovoljni stanjem u Nadbiskupiji?

Koliko je meni poznato, ne spominje se nijedan slučaj pedofilije među splitskim klerom, što je zacijelo za pohvalu vama i vašim prethodnicima Frani Franiću i Anti Juriću. Kako se nosite s krizom duhovnih zvanja?


– Nije sedamdeset, već sedamdeset jedna. Jer kad se čovjek rodi, već ima skoro godinu dana. Tako barem godine broje Japanci i neki drugi narodi na Istoku. U pravu su. Jer to nam potvrđuje i medicinska znanost. Ali kako mudrost kaže, godine se ne broje, nego važu.

Zahvalan sam Gospodinu i nadbiskupima Frani Franiću i Anti Juriću, velikim svjedocima i duhovnim ocima, koji su bili u svome vremenu, teškom vremenu, ohrabrenje i uzor svima nama.

Kao njihov nasljednik na Dujmovoj stolici, naslijedio sam bogato duhovno naslijeđe, u koje su, zajedno s njima, ugrađivali toliki svećenici, redovnici, redovnice, očevi, majke, mladići, djevojke...

Možda sam previše subjektivan kada kažem da Splitsko-makarska nadbiskupija, najstarija u Hrvatskoj, ima svoj posebni, ne samo povijesni već i duhovno-moralni status. Nismo bezgrješni, ali smo grešnici koji računaju na Božje milosrđe.

Spomenuli ste pedofiliju. Pedofilija je ravna abortusu, ubijanju nevine djece, a njegov najkriminalniji oblik jest svećenička pedofilija. Svakako, Crkva je živa i vitalna u svojim duhovnim zvanjima. A duhovna zvanja se rađaju i formiraju u živim i zdravim obiteljima i župnim zajednicama.

Do sada naša nadbiskupija nije toliko osjetila krizu duhovnih zvanja kao neke druge biskupije, zahvaljujući Bogu, hrabrosti pozvanih i moliteljima koji mole Gospodara žetve da pošalje radnika u žetvu svoju.

Broj radnika na Gospodnjoj njivi nije toliko sociološko pitanje, pitanje demografije, pa ni celibata, koliko je to pitanje vjere. Vjera je temeljni dar krštenja, u kojemu rastemo i odrastamo osobno i u zajedništvu vjernika, u kojem doživljavamo svoj poziv i poslanje. Vjera ima svoj materinski govor, a to je molitva.

Osobno želim zahvaliti tolikim moliteljima koji i mene, kao i sve svećenike, prate svakodnevno u svojim molitvama.

Zanimljivo je da svih ovih godina niste imali pomoćnog biskupa, a upravljate velikom crkvenom pokrajinom. Htjeli vi to ili ne, već se pomalo šire priče o vašem nasljedniku na biskupskoj katedri.

Može li se dogoditi da to bude opet netko iz neretvanske doline, odakle potječete vi i brojni drugi svećenici Splitsko-makarske nadbiskupije?


– I bez pomoćnog biskupa imam svoje vrijedne suradnike koji mi pomažu u služenju i upravljanju nadbiskupijom.
Tu su generalni vikar, pastoralni vikar, kancelar, ekonom, savjetnici, voditelji raznih vijeća i ureda, veći broj delegata za podjelu sakramenta svete krizme, odgojitelji središnjih nadbiskupijskih ustanova (bogoslovija, sjemenište, gimnazija...), župnici, kapelani i župni vikari, vjeroučitelji, mnogobrojni laici savjetnici i djelatnici ordinarijata, tajnik, časne sestre...

Možda je razlog što do sada nisam tražio pomoćnog biskupa i taj što se ne vidim dovoljno savršenim, te bih mu mogao, kao nadbiskup, biti zaprekom u njegovu djelovanju. Uostalom, gotovo sve zadaće pomoćnog biskupa mogu se povjeriti delegatima.

A što se tiče mog nasljednika, bez obzira odakle bude dolazio, želio bih da bude bolji od mene.

Ne zaboravimo kako Duh Sveti ima prvu i najvažniju ulogu u izboru, ne samo Petrova nasljednika, nego i u izboru apostolskih nasljednika. Duh Sveti ne poštuje neki naš plan i red i često iznenadi, kao i u slučaju Jesejevih sedam sinova i maloga Davida, koji po ljudskom kriteriju nije dolazio u obzir. A upravo i papa Frane često igra na "kartu" malog Davida.

Jeste li bili ikada makar privatno u Međugorju, gdje je ovih dana boravio i poseban izaslanik Svete Stolice nadbiskup Henryk Hoser i, što mislite, ukazuje li se Gospa svih ovih godina u tom mjestu molitve i pomirenja, u koje godišnje hodočasti više od dva milijuna vjernika sa svih strana svijeta?

– Da, bio sam davno, nekoliko puta u Međugorju, u pratnji prijatelja svećenika iz drugih zemalja. Činjenica je da mnogi hodočasnici iz različitih zemalja hodočaste u Međugorje.

Mnogi su doživjeli i svoje osobno obraćenje, a fenomenom Međugorja bavilo se više komisija do zadnje komisije Svete Stolice, koju je vodio kardinal Ruini.

Kako nam je poznato, i sam papa Frane, pred kratko vrijeme, poslao je svoga posebnog izaslanika, nadbiskupa Henryka Hosera, kako bi se i sam bolje upoznao s pastoralnim događanjima u Međugorju.

Mnogi očekuju pravorijek Crkve, da kaže svoj sud o ovim privatnim objavama. Crkva je razborita, ne žuri i uvijek treba biti zadnja u donošenju suda.

Osobno ne bih se iznenadio kada bi i novi sud o Međugorju, za sada, bio sličan onome koji su donijeli 1991. biskupi na svom zasjedanju u Zadru, gdje je rečeno da se na temelju dotadašnjega istraživanja ne može ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama.

A o tolikim međugorskim porukama važno je imati na umu da je majka Marija već sve rekla u onom što je rečeno poslužiteljima u Kani Galilejskoj: "Što god vam rekne, učinite!" Ovo govori i danas svima nama, i u Međugorju, i u svakom kutku zemlje.

Hrvati katolici s nestrpljenjem iščekuju kad će blaženi Alojzije Stepinac biti proglašen svetim i čašćen od vjernika urbi et orbi.

Pomalo je neuobičajeno da se u proces kanonizacije, za koji postoje točno određena pravila Katoličke crkve, uključuje i Srpska pravoslavna crkva.

S druge strane, čini se da ovakva situacija čak ide u prilog Stepincu; ljudi mu se više mole, nastoje ga bolje upoznati... Zamislite da ste vi u njegovoj poziciji, nevino optuženi i morate se braniti na zemaljskom sudu. Biste li se ponijeli poput njega?


– Blaženi Stepinac sve je već rekao, a i danas nam govori. Mnogo se i o njemu govori. Pa indirektno i o svima nama. Da sam u njegovoj poziciji, nevino optuženoga, ne znam kako bih se ponio. U svakom slučaju, izabrao bih njegovu stranu, a ne stranu tužitelja i lažnih svjedoka.

Čudni su puti Gospodnji. Poznat nam je onaj biblijski događaj kada su braća prodala Josipa u Egipat, a on je postao univerzalno poznat i bitan za život braće i tolikih naroda.

A jer su čudni puti Gospodnji, vjerujemo da će ljudska i kršćanska veličina blaženog Alojzija zasjati žarče, pa i tamo gdje do sada nije bio poznat. Često ljudske namjere nisu uvijek plemenite i na strani istine, ali se zato Gospodar povijesti i života stavlja na stranu pravednika. Bilo za života, bilo poslije smrti.

Sve ovo što se događa oko kardinala Stepinca omogućuje drugima, bližima i dalekima, da upoznaju njegove herojske kreposti čovjeka, pastira i vjernika. Kao što su braća, na svoj način, i ne htijući promovirali Josipa, tako je isto u slučaju blaženog Alojzija Stepinca – njegovi osporavatelji i tužitelji nesvjesno poprimaju ulogu misionara njegove veličine. To on doista i zaslužuje.

Usudio bih se reći da sve to doprinosi da ga i mi sami u Hrvatskoj još bolje upoznamo. Na kraju je cjelovita istina o Josipu rasvijetlila potpunu istinu o braći i samom povijesnom događaju. Konačno sve se to dogodilo bez osvete i s pomirenjem među braćom.

I na kraju, svoj braći i sestrama kršćanima katoličke i pravoslavne vjere želim sretan Uskrs, koji ove godine slavimo isti dan. Krist uskrsnu, doista uskrsnu! Aleluja!

 

 

Naslovnica Split županija