Hladni val kojim je počela 2017. godina u Cetinskoj krajini ni po čemu nije poseban. Hladnoća koju je taj val donio spada u prosječne za siječanj, barem kada se najhladnijih -10, što je službeno izmjereno u subotu 7. siječnja, stave u odnos sa statističkim temperaturnim podacima Meteorološke postaje Sinj DHMZ koji se zahvaljujući entuzijastima uredno i svakodnevno vode od 1949. godine.
Meteorološka postaja Sinj utemeljena je 1949. godine na Piketu, u to vrijeme zračnoj luci Aerodroma Split. Nakon što je izgrađena zračna luka u Resniku, 1967. godine motriteljski instrumenti Meteorološke postaje Sinj postavljeni su kod obiteljske kuće motritelja Mate Milanovića u Glavicama. Od 2003. godine ja sam preuzela službu i otada su instrumenti premješteni pokraj moje obiteljske kuće u Glavicama – kazuje nam Marija Milanović iz Glavica.
I nudi obilje podataka koji potvrđuju da minuli hladni val nije donio ni blizu najniže temperature kakve su zabilježene na toj meteorološkoj postaji. Apsolutni rekord od -24,2 Celzijeva stupnja izmjeren je 17. veljače 1956. godine na Piketu.
Rekordno niska temperatura koju je izmjerila Marija Milanović odnosi se na nedaleku 2012. godinu kada se 14. veljače živa u termometru spustila na -21 Celzijev stupanj. Ni zime koje se kao ekstremno hladne spominju u sjećanjima Sinjana i Cetinjana po izmjerenim i zapisanim podacima to nisu. Tako se, primjerice, od starijih može čuti kako je među najhladnijima bila zima 1963. godine.
Ta je zima ostala u sjećanju po požaru na nacionaliziranoj zgradi Franjevačke gimnazije. Požar je izbio zbog nikada utvrđenog uzroka, za vrijeme školskih praznika, tijekom noći. Hladnoća je, kaže priča, bila takva da se ledila voda čim bi izišla iz vatrogasnog šmrka. Svi se slažu da je bilo junački hladno, ali meteorološki podaci govore da ta godina nikako nije spadala među najhladnije.
Naime, na Meteorološkoj postaji u Glavicama te je godine izmjerena najniža temperatura u siječnju i ona je bila -14,3 stupnja Celzija. Ali je zato u istom mjesecu bilo čak 14 snježnih dana. Ni bura nije puhala sporije nego danas, ali su zato snježni zapusi bili češći i veći. Siječanj je, u pravilu, najhladniji mjesec u cetinskom kraju. Uz već spomenutih -14,3 stupnja 1963. godine u istom mjesecu motritelji na Meteorološkoj postaji Sinj zapisali su: -16,4 stupnja Celzijusa 1960. godine, -22,2 1967. godine, -21,5 1985. godine dok je u siječnju 1951. najniža izmjerena temperatura bila -3,2 stupnja, a 1971. godine – 3,3 stupnja.
- Otkako se u Sinju vodi evidencija, najsnježnija je bila veljača 1956. godine s ukupno 26 dana pod bijelim pokrivačem. U siječnju 1980. godine snijeg se na tlu zadržavao 15 dana, a u istommjesecu 1963. i 1980. godine po 14 dana. Specifičnost Sinja je golema dnevna temperaturna amplituda koja zna dosegnuti i do 25 stupnjeva. Tako smo nerijetko u rano jutro mjerili temperaturni minus, a u ranim poslijepodnevnim satima istoga dana imali smo vrućinu iznad 20 stupnjeva – kaže Marija Milanović.
Zanimljiva je i amplituda najviše i najmanje izmjerene temperature u cetinskom kraju: najviša temperatura od 39,7 stupnjeva Celzijusa izmjerena je 22. kolovoza 2000. godine i za 63,9 stupnjeva bila je viša od najniže izmjerenih -24,2 od 17. veljače 1956. godine.
- Kada sam u subotu 7. siječnja u 7 sati očitala -10, čula sam komentare da nisam dobro izmjerila, da je bilo hladnije. Neki su sigurno i izmjerili nižu temperaturu toga dana. Mi mjerimo uvijek na jednak način, na 2 metra od tla. Ako se u isto vrijeme mjeri na 5 centimetara iznad tla, tada je temperatura za 3-4 stupnja niža. Ja sam, primjerice, već spomenute 2012. godine izmjerila -21 stupanj da bi istovremeno mjereno 5 centimetara iznad tla očitala -24,1 stupanj – kaže Marija Milanović.
Neobična pojava eolske erozije
U ponedjeljak 9. siječnja Sinjani i Cetinjani svjedočili su rijetkoj pojavi eolske erozije. Snažni udari bure podizali su u Sinjskom polju oblake zemlje i dizali ih stotine metara u nebo. S dijela obrađenih oranica koje su se našle na takvim udarima bura je odnijela gotovo cijeli obradivi humusni sloj.
To se događa samo za najvećih bura, i to posljednjih 20-ak godina, otkako su u Sinjskom polju popilane topole čije su široke krošnje predstavljale vjetrozaštitni pojas. Kako taj vjetrobran nije zamijenjen drugim, plodne oranice prepuštene su božjoj volji i ćudljivoj prirodi. U takvim okolnostima zapravo je velika sreća što je golemi broj parcela u Sinjskom polju pod korovom.
Upravo korov štiti najplodniji humusni dio od eolske erozije. Da nije korova, taj najplodniji dio oranica iz Sinjskog polja bura bi prenijela na Mosor. Najveći problemi koje je izazvao minuli hladni val odnosili su se na opskrbu vodom i električnom energijom. S vodom je najviše problema bilo u rubnim djelovima Splita, i to u pravilu tamo gdje je vodoopskrba bila improvizirana na način da su se vodovodne cijevi razvodile površinom zemlje, a nisu se ukopavale u zemlju u kojoj bi ispod 40 i više centimetara debelog zemljanog sloja bile zaštićene.
Do prekida u opskrbi električnom energijom dolazilo je u pravilu zahvaljujući buri koja je rušila dotrajale drvene stupove i(li) kidala vodiče
Nestajanje struje na nevremenu ? Ukopajte žice u zemlju
Žice kojima se prenosi električna energija nekada su u pravilu bile od skupog bakra. Danas su bakrene zamijenjene aluminijskim žicama s tim da u sredini spletenog vodiča ima i jedna čelična žica koja osigurava čvrstoću i nerastezljivost.
Na 10-kilovoltnim dalekovodima i niskonaponskoj mreži vodiči postavljeni između stupova debeli su kao prsti na ruci. Kada se takvi vodiči nađu na vjetrometini i kada dan ima trpe udare bure od 150 do 200 kilometara na sat, što nije rijetkost, tada je kidanje takvih električnih žica normalna posljedica takvog nevremena. Ako prije takvih udara bure pada ledena kiša koja se sakupi na žicama ili vlažni snijeg koji se na električnim vodičima zadrži i smrzne, prekidi električnih vodiča puno su češći.
Prava je rijetkost da do pucanja elektrovodiča dođe od same niske temperature. Žica vodič mora u tom slučaju prije zahladnjenja biti maksimalno nategnuta, gotovo do pucanja. Svaki metal, pa tako i elektrovodiči od bakra i(li) aluminija, zbog svoga koeficijenta linearnog rastezanja, na hladnoći se skupljaju. Ako je u toplo vrijeme vodič bio maksimalno zategnut, to minimalno skupljanje na hladnoći može izazvati pucanje. I tu je rješenje, kao i kod vodovodnih instalacija, bijeg pod zemlju.
Bez struje za nevremena u pravilu ostaju ruralna, a ne urbana područja. Jer u urbanim aglomeracijama sva komunalna infrastruktura izgrađena je podzemno, najčešće u trupu prometnica. Tu su voda, struja, plin, TK vodovi, toplovodi... I sve uredno funkcionira neovisno o buri ili drugom vjetru, odnosno o vanjskoj hladnoći.