Super je. Sve mi se sviđa, lijepo je uređeno. Moj tata se borio u Dubrovniku – napisala je nedavno djevojčica Petra u knjigu dojmova nakon razgledavanja Zbirke eksponata Domovinskoga rata koju je u Solinu u prostorima u Zvonimirovoj ulici 121, prizemlje zgrade pokraj Gradske knjižnice, svečano za prošli Dan neovisnosti otvorila Udruga hrvatskih branitelja dragovoljaca Domovinskoga rata Solin.
- Još u početku rata u meni se rodila ta ideja da čuvam sve te predmete pomoću kojih smo stvarali našu Hrvatsku. Da jednog dana kada rat prestane sve to izložimo kako bi ostalo za iduće generacije, u spomen, neka se vidi kako smo počeli našu borbu za slobodu. Prošlo je od toga više od dvadeset i šest godina, a mi imamo eksponata da nam još tri, četiri ovakva prostora ne bi bila dovoljna – veli nam Hari Ninčević, dragovoljac Domovinskog rata, inače i kolekcionar oružja od 1992. godine, koji je i vlasnik velikog dijela ove zbirke, te inicijator njezina formiranja.
- Lipo je na ovom primjeru vidit da ono šta su dragovoljci dali u Domovinskom ratu nije zaboravljeno, da u ljudima uvik živi Hrvatska – pun je dojmova nakon uređenja zbirke i njegov suborac Marinko Katić, inače predsjednik Nadzornog odbora ove solinske udruge, dok počinjemo priču o eksponatima.
- Naša udruga u Solinu broji pedesetak članova i okuplja isključivo branitelje dragovoljce iz 1990. i 1991. godine, znači one koji su se dragovoljno javili, koji nisu mobilizirani na niti jedan način od vlasti, pojašnjava nam Hari, predsjednik solinskog UHBDDR-a.
- Imali smo veliko srce za obranit naš Solin i našu Hrvatsku, ali ne i oružje, pa smo se snalazili na razne načine. Prvo oružje je bilo ono koje smo uzeli iz skladišta Teritorijalne obrane bivše vojske na Mostinama. To je bio početak. Sakrivali smo ga u septičkim jamama koje nisu bile u funkciji, a noću ga vadili i čistili. Mi smo bili prva samostalna satnija Solin-Dugopolje, koja se osnivanjem 114. brigade Hrvatske vojske 1. lipnja 1991. pripojila njima – govori Hari te pokazuje na zidu nekoliko fotografija, jedna je iz kolovoza 1991. kada su čuvali rezervoare Ine, druga iste godine kada su bili na postrojavanju u Resniku prilikom osnivanja Četvrte gardijske brigade, a treća je njihova prva akcija, rušenje repetitora na Kozjaku.
Gledajući fotografije i izložene predmete bude se i uspomene i svim ostalima dragovoljcima, tu su i Franko Žižić, Joško Dude, Jozo Duran, Petar Prnjak, Ivica Perajica, Jure Radoja, Miro Podrug, Denis Ninčević, Ante Delić i Ivica Ninčević, koji još nije bio ni punoljetan.
- Ovo je važno kako bi djeci i mladima predočili kako su se i čime borili njihovi roditelji, kako su obranili Hrvatsku, da se ne zaboravi – ističe Katić, pa pokazuje na ulazu pod staklenim vitrinama ta prva improvizirana oružja, "ručne radove".
- Ljudi koji se nikad nisu bavili oružjem počeli su smišljati kako ga napraviti. Evo, primjerice, ova ovdje puška je napravljena od dijelova auta, točnije cijevi od fićina volana, ili "puške" od volana, kako se to u narodu kaže. Poslužile su za nove konstrukcije i brojne lovačke puške, dok su za improvizirane bombe koristile i građevinske skele koje bi se rezale... Sve se to radilo u noćnim smjenama po Dalmacijacementu, Brodoremontu u Vranjicu, splitskom škveru, Strojnoj obradi "Podrug", u firmama di su naši ljudi radili, pa po brojnim garažama..., a onda je tek padom vojarni došlo do značajnije popune oružjem. Povećavao se broj ljudi koji su stajali u obranu Hrvatske, pa je tako stizalo i više naoružanja. Tada improvizacije padaju u zaborav - o tijeku će tih prvih godina Domovinskog rata predsjednik Udruge.
- Ali upravo su te improvizacije ono što treba pokazati našoj dici, da ostane za budućnost, to govori kako smo goloruki išli braniti našu Hrvatsku. To dovoljno pokazuje da smo vodili obrambeni rat. U neke smo akcije išli s tek desetak metaka u džepu – priča Hari, a sve potvrđuju i njegovi suborci, kojima je također posebno drago da mogu biti dio ove priče o zbirci, da se oko tih aktivnosti okupe, malo druže i "napune baterije", kako Hari kaže.
- Lipo se sitit tih "starih" dana, bili smo mladi i ništa nam nije bilo teško, naprotiv, samo se borilo ko će prije u neku akciju. Svaki komad oružja ovdje ima svoju priču, veli i Ivica Perajica, pokazujući neke od bombi koje je i sam pravio u vranjičkom Brodoremontu.
- Kad si u ono vrime ima bombu i automatsku pušku, činilo ti se da si najjači na svitu, daj još desetak metaka u džep i ko ti šta može – prisjećaju se zajedno.
- Teško je reći koliko je točno ovdje eksponata, više stotina sigurno, ima stotinjak bombi, sedamdesetak odora, među kojima i naše prva odora koju smo tada dopremili iz Slovenije, prije nego što smo se priključili 114. brigadi HV-a, kao i prva odora Hrvatskih obrambenih snaga, potom sjedište oborenog MIG-a iz 1991. godine, pilotske kacige, razna minsko-eksplozivna sredstva, oznake svih naših brigada... Ma, nemamo, kao što smo rekli, sve to gdje ni postavit, ako bude jednog dana još veći prostor izložit ćemo i top, motor vojne policije, poljsku vojnu kuhinju, mitraljeze... - nabraja nam Hari dok ga fotografiramo pored njihove prve odore za koju je, veli, nekako posebno vezan.
- Odore su se tijekom rata oštetile, pa smo ovaj izložbeni primjerak uspjeli kompletirati od više ljudi – objašnjava Hari.
Uz izložene odore koje su se koristile tijekom Domovinskoga rata, te službene i svečane odore Hrvatske vojske s obilježjima svih brigada, zanimljivo je vidjeti i odoru Dragana Maretića, u kojoj je kao pripadnik izviđačko-diverzantske skupine Četvrte gardijske brigade na južnom bojištu 18. kolovoza 1992. godine, dakle istog dana, u razmaku od dvadeset minuta, dvaput ranjen, zoljom i ručnom bombom. Stoji tako natpis pored uniforme.
- Dragan je prošle godine dobio i osobnu nagradu Grada Solina – ponosni su na svoga suborca koji je danas, među ostalim, vrlo aktivan u organiziranju aktivnosti djece braniteljske populacije.
- Važno je napomenuti da je sve oružje koje imamo, kao i spomenute improvizacije onesposobljeno, znači ne može se više koristiti u te svrhe, samo služi kao spomen - ističe Hari.
U razgledavanje zbirke, kažu, stižu i djeca, ona najviše propituju, sve ih zanima.
- Imaju bezbroj pitanja. Pričamo im kako je to sve bilo. Ovakav sadržaj je i edukativan jer oni ovdje mogu vidit "zvončiće" ili neka druga opasna eksplozivna sredstva pa ih poučavamo da ako to negdje uoče da ne diraju, da zovu policiju ili nas, pa ćemo mi pokrenuti proceduru za uništenje tog oružja - kazuju sugovornici.
- Na ove eksponate ne gledamo više kao oružje, to je naša povijest, to sada spada u našu baštinu koju treba zaštititi od propadanja, da iza nas ostane jedna vrijedna kolekcija, za našu dicu, za naš Solin, za našu Hrvatsku – poručuje i Franko Žižić dok obilazimo zbirku.
- Bili su mi u posjet neki Amerikanci, nisu se mogli načuditi da smo sačuvali sve ovo, i ove prve improvizacije – dodaje Hari.
- Osim našeg oružja izložili smo i ratni plijen – pokazuju dalje, a u oči odmah upada velika karta "Republike srpske krajine" preko cijelog zida.
- To je karta iz ureda generala Ratka Mladića u Kninu, sve do mora skoro – pokazuje Franko prstom granicu koju su okupatori zacrtali bojom. Tu je i metalni grb "Republike srpske" s radnog stola Milana Martića, pa njegova šajkača, zatim gusle koje je Karadžić darovao Mladiću, metalne i krpene oznake s njihovih beretki, četnička zastava s ulaza u Petrinju, pri pokušaju njihova proboja... Na zidu je i putokaz za Drniš, na ćirilici - Republika srpska krajina - Skupština opštine Drniš.
- Taj sam putokaz osobno skinio 1995. nakon akcije "Oluja" - dodaje Hari.
- Imamo i tablice vozila i drugih tada okupiranih gradova: Glina, Vojnić, Vukovar, Knin... Sve je to samo dokaz da se Hrvatska branila i oslobađala svoje okupirane teritorije - želi istaknuti Hari.
- Nama Hrvatima tribaju krizne situacije da bi imali zajedništvo, fali nam danas taj osjećaj zajedništva – uključuje se u razgovor i Denis Ninčević, poručujući kako je ovaj prostor važan za buduće generacije, ali i njih same, sudionike Domovinskoga rata.
- Zapovjedniče, dobro si reka, ovo je važno i da mi napunimo malo baterije, da se družimo – potvrdno će i Denis, koji i ovom prilikom podsjeća suborce i na brojne zgode s terena, ali i neke pjesničke inspiracije.
Nasmijali se svi. Sjetili se nekih Denisovih stihova...
- Ma, sićaš se kako si se i dobro baca, ti si ka nogometaš već bija izvježban, igra si u "Solina".
- Pa, nisan bija vratar – prihvaća Denis međusobnu šalu kojom će malo začiniti i naš posjet.
- Okosnica ovog Muzeja je naš zapovjednik Hari – nastavlja potom u ozbiljnom tonu Denis.
- Ne može on ovo sve bez nas, a ne možemo ni mi bez njega. Ipak, treba istaknit da je on kamen temeljac svega ovog ovdje, ove zbirke, velik je on ovdje trud uložija – tumači nam Denis.
- Želja sviju nas je da sve ovo ostane u gradu Solinu – zaključuju čelnici udruge, dodajući kako im je dosadašnju potporu u ovome pružio Grad Solin, izašavši u susret s prostorom za izlaganje zbirke, kao i tadašnji gradonačelnik Blaženko Boban.
"Ponos i ushićenje, ljubav i divljenje, sve emocije ne mogu skriti..."
"Što vam reći osim veliko hvala..., a sve je to nedovoljno, sa željom da se nikada ne zaboravi sve ono kroz što ste morali proći", napisao je još netko od posjetitelja u knjigu utisaka.
Da se ne zaboravi kako smo branili našu Hrvatsku - želja je i svih solinskih branitelja dragovoljaca.
U muzej i Spomen-sobu
Zbirka je otvorena svakog radnog dana od 10 do 13 sati i poslijepodne od 17 do 19 sati. Želja nam je da bude posjećena, pogotovu od školaraca, te da tada posjete i Spomen-sobu naših poginulih branitelja i Udrugu roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata grada Solina koja se nalazi u susjednoj zgradi, veli Hari Ninčević.