Ja sam bio na onomu kamenu šta se odvajao, šta bi mi rekli, ka brok... petnaest godina sam u 'Jadrankamena' pikamerom bušija te odlomljene gromade... I onda više nisam moga, bilo mi je teško petnaest godina tuć po stini, pa sam tražija lakše radno misto. Kako mi ga nisu mogli naći, uputilo me na penziju. Kada sam iša ća iz firme, tražio sam otpremninu, ali rekli su da mi je nemaju za dati u lovi, nego u materijalu. Ja govorim: More. I tako sam negdi devdeset i prve, ili devedeset i treće, kada je to bilo..., izgradija ovu kuću na zemlji od ćaće i matere mi i odvojia se od njih - govori nam Mate Braović, za praznim stolom u onome što domom zove.
Nedovršen je to prizemni objekt od pedesetak metara četvornih, ozidan u betonskim blokovima, bez fasade, krovišta, podova, pločica, piture... Jedini dom u Donjem Docu bez struje i bez vode. U mračnoj kužini, gdje ovaj pedesetosmogodišnjak jede, spava i umiva se, uz prostrani stol za kojim sjedi sam, kauč i dvi rasklimane stolice, a u dnu sobe, ispod debelih naslaga zalijepljenog dima naziru se tri kuhinjska elementa, špaher na drva, hladnjak i lavandin. Suha špina povrh njega, prašnjavi strujni kabeli priljubljeni uz čađave zidove i televizor na susjednom zidu odaju nadu.
Netom ošišan i obrijan, ispeglane košulje i uglancanih cipela, Mate nas je primio s velikim očekivanjima. Na prijedlog njegova prijatelja Ivana Tijardovića, koji se nam se obratio ispričavši nam priču o vrijednom i zaboravljenom čovjeku, koji u doba tehnološkog procvata živi bez struje i vode, u Donji smo Dolac stigli s namjerom da Mati pomognemo uhvatiti korak s civilizacijom.
- Čekajte, triba nam još malo svitla, govori ustajući od stola, pa donosi panj sa susjednog stola i na njega lijepi šteriku, koja toplom svjetlošću obasjava sveprisutno sivilo.
Danas je za njega, kaže, važan dan. Susjedi mu, objašnjava, nisu vjerovali da mu u goste dolaze novinari. A sad će vidjeti; govori zadovoljno, sjedajući na škripav kauč uredno prekriven trošnom dekom.
- Kako je moguće da ste još uvijek bez struje?- zanimam se iznenađena uređajima i prekidačima koji desetljećima čekaju spremni.
- Heh, kako... Nisam ima para - odgovara otvarajući kvrgave prste isprepletenih težačkih dlanova.
- Ja sam njih davno pita da mi ju uključe, ali su tražili jedanaest iljada kuna za priključak. Meni je penzija 1800 kuna, a 600 kuna mjesečno ide mi na kredit, koji je Bogu fala pri kraju, no te ću pare i bez njega teško skupiti - iskreno će naš domaćin, zbrajajući skupe penzionerske dane.
- A taj ste krediti digli za izgraditi kuću?
- E, i kuću i drugo... Izgradija sam i komin za sušiti meso, da vam pravo kažem. Tamo je iza kuće. I dobro da jesam, jer kad mi već frižider ne radi, bar da mi nešto potraje. I onda uzmem po gudina svake zime, pa ga lipo rasporedim i posušim - smije se pa govori kako u njega; makar je sirotinja; uvik ima pancete i kobasica. Ne fali mu, dodaje, ni krumpira, kapule, luka, ili kupusa, jer na ono malo zemlje što mu je preostalo uzgaja sve što zna i može, pa što sam ne može pojesti, rado, kaže, daruje susjedima.
I na dan našeg posjeta, doznajemo, za ručak priprema juhu i lešo meso s povrćem, što će mu, objašnjava, ugrijati duh i tijelo na ovako tmuran dan.
U spizu ga, doznajemo, povezu susjedi, jer dućan je udaljen kilometrima, pa jednom mjesečno napuni zalihe šterikama, konzervama, sapunima, baterijama i drugim potrepštinama, a kvarljivu mu hranu u hladnjaku pričuva prva susjeda Gorana Simunić, koja mu redovito i opere odjeću, napuni mobitel i di koji put donese nešto za pojest.
- Pa vama i ne treba žena kraj takve susjede! - šalim se.
- Je, ne treba - odgovara smijuljeći se, pa se zatim uozbilji.
- Tražija sam ja sebi ženu. Nije da nisam. I zaljubija sam se par puta. Ima sam jednu u Slavoniji, još osamdesetih. Ta mi je bila najdraža. Ali nije tila doći ovdje, a ni ja nisam tija ići tamo. Nije mi drago bilo ići gori. I tako je ostalo. Ona se posli udala, a ja se ženija nisam.
- Vi ste, znači, zakleti Dalmatinac - okrećem na šalu.
- Jesam, jesam - smije se, sliježući ramenima i skrivajući pogled.
- A ove vaše susjede iz sela, nisu vam bile po volji?
- Nema ih ovdje! - širi oči dižući glas. - U selu nas je priko sto starih momaka. Koja žena iz našeg sela otiđe Klisu, više se ne vraća - odgovara pričajući poznatu priču o napuštenom selu.
- Kad sam ja bio dite i škola je bila u Donjem Docu, šest, sedam đaka u svakom razredu, a danas je tek tamo negdi kod Srijana. Bilo je svega, života. Svaka je kuća imala krave, konje, ovce, koze... I u nas ih je bilo. Danas ih nitko nema - govori sjetno, pa nastavlja u vedrijem tonu, ne dozvoljavajući sebi ni na trenutak klonuti duhom.
- Ali mi se ne damo. A šta ćemo? Dođu meni prijatelji, pa onda zaverumimo; jedemo i piijemo i veselimo se. Ne bude često, ali dogodi se i to.
- Kako inače provodite dane u penziji?
- A dobro je, pa šta ću... Evo sam se baš vratija od svoga rođaka, kojemu sam nešto radio na kući. Bavim se pomalo građevinom. I ovo svoje sam sagradio uz pomoć drugih, pa i ja drugima pomognem.
- Uspijete li tako što zaraditi?
- Aaah - nagne glavu k ramenu pa obori pogled.
- Je l' vam plate ljudi na vrime?
- A kako ´ko... Slabo je to... Ja se malo pomučim, nije mi teško radit, pa di koji put nešto i dođe... Da imam struje, ja bi i ovo svoje pomalo sređiva. Stavija bi neke pločice na pod i malo opitura zidove; da mi bude lipše. Biće i nešto love sad kad se riješim kredita... Ma da mi je struje, možda bi se i oženija - zaključuje optimistično, pa nas poziva da razgledamo ostatak nedovršene prizemnice, koja čeka bolje dane.
Iza staklenih vrata koja u kuhinji drže toplinu ogrjeva, skrovito predsoblje i dvoja vrata. Iza jednih, na podu nesuđene spavaće sobe u jednom kantunu naslagani madraci a u drugom kante i alati. Između njih stolica i stari ormar naslonjen na betonski zid, a okačeni o kuke, s krova vise komadi pancete. U "kupaonici" do, na polici plastičnog zidnog ormarića, uz ogledalo počivaju sapuni, britva, četkica za zube... Na podu ni kade, ni WC školjke, a prozorski otvor zjapi bez stakla.
- A gdje obavljate nuždu i higijenu, ako ne zamjerate što pitam?
- Imam di. Poljski WC mi je tu, odma iza kuće, a tu, isprid ulaznih vrata imam i jedan kain.
- Odakle vam voda?
- Donesem iz bunara u susida. Imam je tako i za skuhati i za oprati. Dobro je, kad nije bolje. Nego, boli me što su mi i ovako, bez vode, "Hrvatske vode" sile na penziju.
- Ma nije moguće?
- Ma je! - odgovara ogorčen, pa objašnjava kako mu je nedugo nakon što je legalizirao svoju "nezavršenu jednostavnu stambenu zgradu", kako je opisana u dokumentu koji nam ubrzo podastire, za nju stigao i obračun vodnog doprinosa u iznosu od 1369 kuna.
- I to su mi odmah silli na cilu penziju, pa sam mora hoditi tamo u Finu i to rješavati. Ne smiju nam, znate, sve odjednom tako uzimati. Pa od čega bi preživija? - pita se iznenađen sistemom koji, kako kaže, zaboravi na čovjeka.
- A imate li koga od obitelji?
- Mater i otac su mi pokojni, a dva brata imam živa, ali nisam s njima u dobre...
- I što ćete sad cilu zimu bez struje, kako kratite duge večeri bez društva i televizije?
- Nemam žene i dice, to je istina, ali nisam uvik sam. Obiđem ljude po selu. Malo kod jednog, pa kod drugog i tako prođu sati. A kad legnem, slušam radio prije nego ću zaspati i to me veseli - govori vadeći džepni tranzistor na baterije, sakriven iza kušina.
- A na Božić?
- A na Božić mi bude lipo! - ozari mu se lice dok nam otkriva svoje male blagdanske rituale:
- Okitim si ja bor, ovdje ga stavim na stol kraj vrata. Pa skuham svega finoga: bude i kupusa i mesa i vina. Susjedi mi donesu kolače, a ja zapalim šterike na sve strane pa uključim radio i slušam lipe pisme. To je nešto... - nekako sjetno će Mate.
Susjeda Gorana: Ja vam se ravnam po Isusovim riječima...
Susjeda Gorana Simunić, koja za Matu čuva hranu u svom hladnjaku, te mu pere odjeću i pomaže kako stigne, nad uvjetima u kojima on živi kaže da bi se 'svak triba sažaliti'.
- Kada dođu kiše, po kući mu je svuda mokro, a zimi hladnoća lupa na sve strane. Ja ne mogu kada napravim kakav kolač da i njemu ne odnesem malo. Za cigare mu ne dam, ali za jest mu uvik nešto odnesem. Ja sam vam vjernik, pa se ravnam po onom što je Isus govrija: to što činite najmanjem od vas, činite i meni. I ne mogu drugačije. Možda bi on i živija bolje da je bolje zna raspolagati s novcima, ali tako mu je kako mu je. Tko sam ja da sudim - zaključuje dobronamjerna susjeda.
Stipe Bilić: Tražić ću od Grada da nekako pomognemo oko vode i struje
U nastojanju da Mati organiziramo osnovne tekovine suvremenog društva obratili smo se Stipi Biliću, predsjedniku tamošnjeg Mjesnog odbora, koji je našu inicijativu spremno prihvatio.
- Ja Matu dobro znam, bio sam mu šef u 'Jadrankamena' godinama. Znao sam da živi teško, ali nikad nas ništa nije pitao ni tražio. Slobodno vi njemu recite neka mi napiše zamolbu za struju i za vodu, a ja ću ju osobno odnijeti zamjeniku gradonačelnika Omiša Ivi Tomasoviću, a, triba li, i bivšem gradonačelniku i sadašnjem ministru Ivanu Kovačiću. Uvjeren sam da će se naći tih petnaestak tisuća kuna u proračunu Grada za našeg Matu - kazao je Bilić.