- Šta ste danas radili u školi - pita otac svoga srednjoškolca.
- Vino! A još malo pa ćemo i rakiju - trijezno će sin, a mi nismo nimalo pijani kad zamišljamo ovaj vrlo vjerojatan razgovor u kućama čija djeca su đaci Srednje strukovne škole "Braće Radić" iz Kaštel Štafilića.
U toj se školi alkoholno vrenje odvija više od desetljeća pa je već trinaest generacija naučilo kako doći do prave i zdrave kapljice od grožđa. U međuvremenu su, kako je "posao" rastao, sretnici vidjeli i kako će danas-sutra sami napraviti pjenušac, travaricu, lozovaču ili liker rožolin.
Po mnogočemu je, osim po pravome vinskom podrumu, ova škola u štafilićkom Nehaju drugačija od većine ostalih. Učenici, naime, uglavnom rade ono što pročitaju u udžbenicima, od vrtlarenja do kuhanja, i zapravo su korak do samoodrživosti. To što je samo pedeset koraka udaljena od mora, školi daje dodatni šarm.
A nekim zaposlenicima i praktično zadovoljstvo, jer katkad će profesor Živko Skračić, inače idejni začetnik vinskog praktikuma, na posao doploviti drvenom pasarom iz Spinuta, a ravnateljica Marija Kezele doveslati kajakom! Kajaci će uskoro biti dio nastave, no ovih dana, kada školski đački dom, koji se ljeti pretvara u hostel, napuštaju posljednji gosti, gužva je u podrumu. Nekolicina trećaša i četvrtaša čeka na "zapovijed" profesora Skračića, koji će im u trlišu pred maštilima punim grožđa pokazati praktično ono što im je prethodno pričao na satu.
Predaje im vinarstvo, vinogradarstvo, voćarstvo, zaštitu bilja i, kako kaže, još neke predmete.
- Nekidan smo radili bilo, a danas je na redu crno - upoznaje nas profesor i pokazuje nam vrgorački merlot. Kupili su ga tonu za sedam kuna po kilu, a dubrovačke malvasije, također ubrane u Vrgorcu, jedno šesto kila. Ona je već prerađena, traje maceracija i čeka se preša...
Kroz mali praktikum, pored bačvi od inoksa i hrasta, ekipu "Slobodne" vode do arhive s buteljama. Da ne znaš gdje si, pomislio bi da je iznad nas neki dvorac s obronaka Burgundije. Tu je Nehajsko crno, berba 2014., Nehajsko bijelo... Ali i pjenušac!
- Je, među prvima smo u Dalmaciji, odmah nakon vinara Grabovca, napravili pjenušac po izvornoj šampanjskoj metodi - pohvalit će se Skračić, inače izvrstan poznavatelj vina.
S nekih šest stotina butelja, što bijeloga, što crnoga godišnje najčešće počaste goste u svojoj školskoj menzi, otvaraju ga i kad su prigodne fešte, a nešto daruju partnerima i prijateljima škole.
- To je jedno solidno vino, ne mo'š dobit nešto posebno, grand cru, ali je zdravo, a to je najvažnije. Radili smo mi i eksperimente s kaštelanskim crljencem u suradnji s Prehrambeno-tehnološkim fakultetom. To vino je već bilo nešto, e, ali to je grožđe po 15 kuna - govori Živko i pokazuje nam hladnu fermentaciju bez koje je, kaže, nezamisliva proizvodnja bijelog vina. Zapažamo termostat koji pokazuje 16,5 Celzijevih stupnjeva.
- Reagira na promjene temperature. Opremali smo se kroz godine, polako i na kapaljku za vrijeme mandata ravnatelja Petra Vrbanića. U ovoj prostoriji su se godinama odlagale škovace, a zatim smo mi malo po malo čistili, onda smo kupili tankove, onda napravili ventilaciju i sve to dok je još bilo love prije nego šta je Čobanković Čobi iša gulit krumpire - smije se i dodaje kako su zbilja najviše novca dobili od Ministarstva poljoprivrede jer je postojao fond za poljoprivredne škole baš u vrijeme spomenutog ministra koji je završio sa sudskom tužbom. Otada je, kao i posvuda, sve lošije i lošije, ali ipak se, eto, nađe za grožđe.
Danas vrgorački merlot ide u muljaču, a posao će odraditi trećaši Davor Skelić, Stjepan Ivelja i Petar Lipanović, te "poslovođe" četvrtaši Zdenko Bašić i Ivan Perišin. Dvojica maturanata već su ispekli zanat, a neki od njih znaju što ih čeka jer su, kažu, vino radili s ocem.
- Ovde ću saznat kako treba radit pa ću unaprijedit kućnu proizvodnju - kaže maturant Ivan koji se sprema upisat enologiju ili agronomiju, a ova škola mu je odličan uvod u nastavak. Petrov otac proizvodi poznatu višku vugavu, a on će, naravno, nastaviti posao.
- Ajmo, pomalo, ne da se zaguši i ne rukom - uputi ih profesor pa upališe muljaču i posao se zahukta. Dvojica dodaju sićeve, jedan siplje grožđe, jedan sa strane drži kesu za peteljke...
- Naša proizvodnja je spoj tradicionalnog i modernog - nastavlja Skračić.
- Pa gdje su djevojke, mi smo očekivali da će one ono nogama po grožđu - zafrkavamo.
- To bi bilo malo nehigijenski - mirno će profesor.
- Važno je da radimo u skladu sa svim spoznajama ekološke proizvodnje, imamo i laboratorij za analizu mošta, pratimo kvalitetu. Učenici se ovdje upoznaju s tehnologijom prerade grožđa, ali uče i o posluživanju vina, čašama, sljubljivanju pojedinih vrsta vina s jelima. Imamo mi i svoje nasade, više od 35 autohtonih sorti, učenici ih održavaju iako su dislocirani. Vinograd je u vlasništvu Instituta za jadranske kulture, učenici rade i ljeti, orezuju, prskaju, imaju ljetna dežurstva - priča nam Skračić stvari za ne povjerovat.
- Ljeti rade?
- Kako ne. Uvik se neko od njih nađe - mirno odgovara pa dovikne učenicima:
- Dokle je došlo, Ivane? Dopola? Dobro. Ne smimo do vrha, znaš - obrati se kršnom đaku, a potom se nama pohvali kako će velike maštile učenici sami oprat ispred škole i sve za sobom ostavit uredno. Današnji glavni posao bit će učas gotov, već za sat vremena i nastava je odrađena.
- Profesore, di ću ovo odnit - pita ga "radnik" s punom vrećom odbačenih peteljki, a on ga uputi u školski maslinik.
Kasnije, kad shvatimo da je školska zgrada opremljena menzurama, reagens bocama, pipetama, tikvicama i štapićima, da ima šest lađa staklenika, vrt s ljekovitim i začinskim biljem te ambulantu za male životinje, i kad se profesor Skračić zagleda u refraktometar da odredi slador u vinu, činit će nam se da smo u nekakvoj enklavi obrazovnog sustava u Hrvata.
Ovdje se uči na zemlji, a znanje raste poput biljke. Taman im je nikla blitva, oni će od toga nešto skuhati, a nešto u sklopu zadruge "Trišnja" i prodati, kaže nam profesor Nikola Škarić, koji se na prvi pogled doimlje kao ponavljač među vršnjacima. Zaboli li koga štumik, profesorica Ranka Prnjak ubrat će mu kamumilu iz vrta, a nevenova mast zaliječit će kakvu ogrebotinu...
A ako se tkogod kušajući vino na nastavi pinku i napije, može odmah, osim petice, od budućih nutricionista dobiti juhu od ekoloških poma! Nastava je u "Braće Radić" vesela, u to nema sumnje.
'Bobu bob'
Učenici škole "Braća Radić" svake godine sade bob i prave od njega delicije za tradicionalnu kaštelansku Feštu od boba. A profesor Živko Skračić dugo je godina surađivao i sa "Slobodnom Dalmacijom" pišući kolumne pod egidom "Bobu bob", iz čega je nastala istoimena publikacija koja je nedavno prevedena i na njemački.
Od mesara do nutricionista
Škola je uselila u Nehaj 1959. godine. Zgrada je sagrađena kao odmaralište žitelja Dravske Banovine u godinama između dva rata, da bi potom u Drugom svjetskom ratu poslužila Talijanima kao vojni objekt. Kasnije ju je nastanjivala i Jugoslavenska vojska sve do izgradnje Ratne luke Lora, a onda je zgrada ustupljena ondašnjoj šumarskoj školi iz splitske Tesline ulice. Trogodišnji smjerovi su mesar, konditor i cvjećar, a četverogodišnji veterinarski tehničar, poljoprivredni tehničar, fitofarmaceut, agroturistički, šumarski, prehrambeni i tehničar nutricionist. Postoji i opći gimnazijski smjer.
- Naši učenici su, s obzirom na situaciju u društvu, jako dobri - konstatira profesor Živko Skračić.
Boca barem 20 kuna
Dvije bačve za barik vino školi je darovao pokojni vinar Zlatan Plenković.
- Učenici nisu barikirali jer trebalo bi to bit jako karakterno vino s velikim tijelom. Bit je da mi proizvodimo zdravo vino i da učenici prođu sve stepenice proizvodnog procesa - kaže Skračić.
Koliko novca školi treba za butelju vina?
- Kilo grožđa je sedam kuna, etikete 50 lipa, boca dvije kune, čep kunu i po do dvije, imamo trošak za kvasac, bistrila, filtere... Kad bi boca išla u prodaju, ne bi je se isplatilo dat ispod 20 kuna.