Stoti rođendan dida Zvonka iz Sviba još dugo će se prepričavati: Eno vam ga gori, neće da se spusti, svi ga živciramo

Molim vas dođite u Svib u općinu Cista Provo i napišite kako se slavi stoti rođendan jednog našeg sumještanina. Možda diljem Lijepe naše danas ima na desetke takvih rođendana, ali ovaj u Svibu je jedinstven. Naime, odavno se ne pamti ovdje da je neki muškarac slavio stoljeće života, stotinu punih godina. Bilo je naših majki i baba koje su doživjele stotu, pa i poneku godinu više, ali očeva i didova bilo je u povijesti našega maloga mista za na prste nabrojit.

Javio nam se tako iz Sviba Zvonko Čondić-Mađer, poručujući da je njegovom barbi Marku Čondiću-Mađeru u četvrtak stotinu godina i da će se okupiti rodbina, mlado i staro iz zaseoka, te da će proslava biti velika.
​
I mi put pod noge preko Studenaca i Svibića ravno u zaseok Čondići. A tamo već od mjesne crkve na kilometar se ćuti miris pečene janjetine, kruha ispod saća, osjeti se miris domaćeg pršuta. I da nismo znali gdje su Čondići, po mirisu ovih domaćih delicija došli bi tik pred slavljeničku kuću. A tamo, rekosmo, cijeli zaseok.

- Eno ga, on gori sidi zajedno sa svojom Ljubom. Nije tijo doć ode među nas, kaže da mu idemo na živce. Oće mir, a kada je dozna da dolaze novinari, onda se posebno pripremio - veli nam jedna susjeda koja je upravo nosila veliki oval pršuta uzvanicima koji su sjedili ispred kuće.

I uputismo se uz pomoć Zvonka do slavljenika Marka.

- Barba, evo došli su iz Slobodne Dalmacije. Tili bi nešto čuti o tebi, napisat da ljudi pročitaju, kako si ti vidio ovih prvih stotinu godina - zadirkuje Zvonko svoga barba Marka.

- A šta ću mu pričat? Neka prvo moja Ljuba sidne kod mene, pa ćemo mu ispripoviditi sve što ga zanima - veli starina Marko, nešto malo blijed u licu, ali kako kaže ne od godina, već od silne frke koja se digla za njegov rođendan.

- Ma, bole me malo noge, inače, fala Bogu, dobro sam. Vidite, moja žena Ljuba ima 89 godina, a recite da bolje izgledam od nje - sa smiješkom priča starina Marko, te nastavi svoju životnu priču.

- Cili život sam radio i to ti je lik za dug život, to napiši ovim mlađima koji ne rade. Ima uvik posla, ako te ne zovu da radiš, ti otiđi i traži posa. Ja sam ti zidar po struci, gradio sam tunele, onaj stari na Klisu, pa u Gatima, pa na bauštelima u Njemačkoj, da o kućama i zidovima koje sam izgradio i ne govorim. I nisam se umorio. Malo me bole noge, a i vrime je, jel' tako. A sada bi u rukama moga šta god oćeš - veli Marko.

- Marko moj, ne smiš, ne možeš - veli brižna supruga Ljuba, kojoj još fali nekoliko mjeseci da napuni devedeset godina. Upozna me moj Marko na Aržanu: Oženili smo se 1948. godine, imamo četiri zlatne ćeri, jednoga divnog sina, tri su ćeri u Njemačkoj, jedna u Kanadi, imamo11-ero unučadi, petero praunučadi, a ima ih na putu fala Bogu još. To su naša mala zlata, veli Ljuba.

- Napiši da sam bio pet godina u domobranima i to ne kao vojnik, već kao časnik. I da danas, nažalost, imam i pored pustoga rada malu penziju. No ja se ne tužim, važno ti je moj prijatelju zdravlje, kada njega imaš, imaš sve. Evo i ja ne pamtim da je neko ode u blizini od muški dočeka stotu. Istrošimo se mi brže nego žene, one su ti ko mačke, dugovične i žive više od nas. Zato je i moja stota godišnjica drugačija, jel' tako - reče nam na kraju posjete Čondićima stogodišnjak Marko Čondić-Mađer.

A kada smo za pozdrav naglasili da ćemo zajednički proslaviti i 90. rođendan njegove Ljube, svi uzvanici uglas rekoše da će doći u još većem broju.