Koliko li je samo ova česma Vrličana napila i s izvora niže blaga napojila, prije nego li je postala najbolja pozornica da se njome prošeta 'Ero s onoga svijeta' i njegova Đula, dok se uokolo kamenog platoa natiskalo svijeta koliko ti duša oće. Neki na tribinama gdje su mjesta za sjedenje, a drugi uokolo, pronašli kakav zidić, koju skalu, ogradu..., jer opera se može pratiti i s velikih ekrana postavljenih s leđa Česme.
A dok se orkestar Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu naštimava za početak opere, a solisti se i drugi izvođači pod vedrim nebom presvlače u narodne nošnje, navlače pregače, jačerme i pripašnjače, narod već uživa, pogotovo su na sve ovo ponosni Vrličani.
- Gledam 'Eru' skoro svake godine, a inače pivam u našem kulturnom društvu 'Milan Begović' dugi niz godina - veli nam Božo Režić s Maovica.
A, kako bi se i drugačije društvo zvalo nego po njihovom Vrličaninu, književniku Milanu Begoviću, prema čijem je tekstu Jakov Gotovac i skladao ovu operu.
- Nama su vam prva liga ovakva događanja, bude krcato svita u mistu, ka i za Gospu Ružaricu koju slavimo u listopadu, jer drugin danima nije baš ovako živo – govori Božo, u čijem društvu je još njegovih iz Maovica.
U svoju Vrliku stigla je večeras i 33-godišnja Tanja Katić, njezin suprug Toni i sestra joj Tina sa suprugom Jurom Vojkovićem.
- Mi smo Blaževićke s Maovica - kaže Tanja za sebe i sestru Tinu.
- Prekinuli smo kupanje, ostavili lipotu sunca i mora u Sevidu da bi danas došli ovde, toliko nam ovo puno znači. Ovo mi je drugi put da baš idem gledat 'Era'. Gušt je pogledati ovu operu upravo na ovom mjestu, nije u kazalištu u zatvorenome, puno je ljudi, djeca mogu vidit konje, sve ima dušu, a još se odvija na mjestu odakle potječemo. Inače, jedva čekamo ovakve događaje, kao što je to i Gospa od Ružarija, to je prilika da se vidimo s ljudima koje nismo možda vidili godinama, ili s rodbinom. Svima nam je srce veliko kad vidimo ovoliko svijeta, da je Varoš puna. Kad smo bili dica dolazili bi svaki vikend i po cilo lito ovde u babe, dok su stari bili živi, sad je sve zatvoreno pa nas nekad uhvati tuga - puna će emocija Tanja, pozivajući nas da navratimo ovdje i za Uskrs, kada Čuvari Kristova groba čuvaju običaje.
- Mi ih ovde zovemo 'grobari'. Lipo je što je u to uključeno i puno mladih – kazuje Tanja, prisjećajući se djetinjstva, kako se i njezin otac Stipe Blažević Baćo oblačio za čuvare i odlazio, čuvao Kristov grob svake godine.
- Ma, milina ih je vidit – ističe Tanja, dok svijet kola i teče po glavnoj ulici put Česme, a pristiže još jedna, kako ističe, Blaževićka.
- Mi smo ti sve Kalašice, iz istog komšiluka – zagrlile se njih dvije sa Snježanom pa da ih fotografijom ovjekovječimo sve zajedno i u "Dane Milana Begovića", uoči “Ere”.
- Ovo ti je večeras i “Splitsko” i “Vrličko ljeto” - dodaju, dok nam Božo priča kako se za ovaj dan ne odijevaju u nošnju, iako ponekad u pauzama činova znaju i zaojkat, ako se nađe dobro društvo.
- Ponekad tako zapivamo, ali milina ih je danas gledat kako oni glume nas – simpatično će Božo nasmijavši kružok, al' uskoro će i on opet u nošnju, jer imaju nastup 10. kolovoza u Zmijavcima.
Na “Eru” je stigao i Vrličanin koji živi u Rijeci, Ivica Blažević. U Vrlici je završio osnovnu, a daljnje školovanje je nastavio u Rijeci.
- Šteta da je naša Vrlika iseljena, ali evo, drago nam je da živi ovih dana. Ovo mi je tradicija, dođem svake godine i uvijek je lijepo, neponovljivo. To je jedna od naših najljepših opera, posebno završni čin – reći će Ivica u društvu s prezimenjacima Miljenkom i Stipom.
Zahuktala se radnja i na pozornici Česme, Đula pjeva okružena ženama s konistrama, a sa ograde sve pozorno prate i tri prijateljice Slovenke: Meri Tarle, Jasna Vigec i Tatjana Umnik.
- Ja sam 29 godina udana za Vrličanina. Moj muž Zdenko i ja obnovili smo staru kuću, prođe se preko Balečkog mosta. I tu rado dođemo ljeti. Inače živimo u Kranju. "Ero" je prekrasan, pa sam pozvala i moje dvije prijateljice iz Slovenije da dođu pogledati – veselo će Meri, uživajući u društvu.
Kažu prijateljice, ne razumiju baš puno riječi, ali ugođaj je zato prekrasan, a onda sa psom odoše u đir po Vrlici jer komu se baš stalno ne sjedi, može se prošetati do glavne ulice i ponovno natrag.
I slušaš tako dok pjevaju Ero, Gazda Marko, Doma, mlinar..., a svuda kud prođeš mirišu uštipci. Svakom u ruci hrpa umotana u kartu, nose se i na tribine. A, za rashladit se i osvježit može se zagrabit i voda na Česmi. Pomaže nam dohvatit u bočicu Joso Bojčić iz Ružića.
- Je li ladna? - pitam ja dok izlivam svoje Jadro, jer se u borši prigrijalo.
- Da jel' ladna, ma divota - saginje se Joso uliti nam žive vode da se napijemo.
- Volim stare običaje, a “Eru” sam došao pogledati prvi put. Lijepo je vidit ovoliko svijeta – govori Joso, a uokolo pozornice trčkara mali Vrličanin u narodnoj nošnji, na glavi kapa kitarica, preko leđa krožetić, sve na svome mistu, ka u velikih. Mama Adriana kaže kako se on sam poželio odjenuti baš za ovu prigodu kad je vidio prije i neke vršnjakinje koje plešu u folkloru.
- Od babe Mare je ovo, ona mi je ovo posudila, rekla je da sad više neće dat nikome nego meni – slatkim će glasom Gabriel Milković odgovarajući na pitanja, jer svak se zagleda u njega kako mu slatko stoji nošnja.
- To je od bake Mare, naše susjede iz zgrade koja izrađuje nošnje, ona mu je to posudila za ovu prigodu, I on vam je cili ponosan i želi se uskoro uključit u KUD. A tek četiri i pol godine ima - govori mama i kreće za njim dalje, jer Gabriel je neumoran, a želi izbliza vidjeti i konje.
I neki bi stariji htjeli bliže samom događaju.
- Ajmo vamo put orkestra, pravit ćemo se ka da pivamo. Mi ćemo zivat - šale se njih trojica iz publike.
S pozornice miriše sijeno, mijenjaju se kulise, stiže i vodenica, vriće žita, konj... A onda u trećem činu svi završe na derneku. U tom završnom činu ansamblu HNK se pridružuju i plesači iz splitskog KUD-a “Jedinstvo” sa završnim kolom, opera dostiže vrhunac, dukati zveckaju, okruge se podižu preko lijepih mladenačkih lica...
- A, sad povedi Ero s 'ovoga' svijeta...
Publika ustaje, dugotrajni pljesak redom ide za sve sudionike, orkestar, pjevače, glumce, plesače, organizatore...Ko ide dalje, put Splita, zagrabi još jednom sa Česme, te čujem obećaju jedno drugom prid Erom: Povest ćemo i prijatelje dogodine!
