Lucija Novaković iz 2. dalmatinske: Hrvoje, ali si zaboravija kako san ti gologuzome na Neretvi gaće šivala?

Nakon što je u srijedu, na Dan antifašističke borbe, u našim novinama objavljen intervju s 92-godišnjim omiškim partizanom Hrvojem Mimicom, pod naslovom "Nema više nikoga iz moje Druge dalmatinske, samo sam ja ostao...", redakciji Slobodne Dalmacije javio se sin 103-godišnje partizanke Lucije Novaković, djevojačko Drašković, koja je također bila borac Druge dalmatinske brigade i prošla sve one borbe i ofenzive o kojima je u intervjuu pričao šjor Hrvoje, od Neretve i Sutjeske do Mostara i Trsta.

Štoviše, kad smo je posjetili u njezinoj kući na Bačvicama, starica se odmah prisjetila svog ratnog druga Hrvoja Mimice.

- Znam Hrvoja, ja sam mu šila gaće na Neretvi. Ili na Sutjesci, ne mogu se više sitit: on se iskida u nekoj šumi, bija je gol, pa sam mu ja to napravila – priča nam šjora Lucija, držeći uramljenu fotografiju iz 1944. godine, kad je njezina Druga dalmatinska oslobodila Cavtat: na fotografiji lijepa crnomanjasta partizanka stoji pored palme, sa strojnicom u ruci i bombom za pâsom.

Najteže joj je, veli, bilo na Neretvi:

- Na Neretvi si mora preplivat, i kako uđeš u vodu, sve se zamrzne na tebi. Preplivala sam i sila na zid, i mislim u sebi: ja više ne mogu. Onda je komandir posla kurira po mene: "Ajde, drugarice Luce!" I onda sam se digla i uvatila konju za rep, da me vuče.

Nakon prelaska Neretve čekala ih je dramatična noć:

- Po noći smo se izmišali sa četnicima. Oni su bili gori, a mi doli, i onda smo se popeli, pa pipaj jel mu na kapi kokarda ili petokraka. Ako je kokarda, bodi!

Te noći je i ranjena u leđa od četničkog metka. Tu je posljednji put vidjela brata Zdravka.

- Dva su mi brata poginila u partizanima i jedna sestra: brat Zdravko na Neretvi, brat Vojko kod Sinja, a sestru Mariju su uvatili četnici i ubili skupa s ranjenicima. Samo je brat Trpimir osta živ, i ja.

Do svoje 95. godine šjora Lucija je sama brinula o sebi, ali tada je pala i slomila karlicu. Potom je u 98. godini slomila prvi kuk, a u 100. godini i drugi, pa se danas otežano kreće. Lani je dobila upalu pluća i liječnici su bili zabrinuti za ishod, ali neuništiva partizanka je ozdravila. Bog je, kaže, zaboravio njezinu adresu.

- I danas sanjam slike iz rata. Nekad sanjam mrtve drugove kako me drže za ruku, a nekad četnike. Pa se probudim i vičem da su došli četnici, a sin mi kaže: "Majko, nema nikoga."

Opraštamo se od partizanske heroine, a ona veli:

- Molim vas, napišite da pozdravljam sve preživjele drugove i drugarice iz NOB-a, uz partizanski pozdrav "Smrt fašizmu – sloboda narodu".