Dalmacija je sama po sebi dobar povod za pisanje i pričanje – pa čak i onda kad se hotimično izostavi neki konkretan razlog zbog kojeg će je netko uzet u usta ili staviti na vr' pera – što pogotovo vrijedi za Dalmovnicu, koja je, u neku ruku, prirodno stanište dalmatinskih tema: tema o njenim ljudima, jeziku, običajima, guštima, navadama, događajima, veseljima, tugama, zajebancijama, strastima, "vlajlandu", otocima, humoru, klimi, spizi, rođenjima, sprovodima, ribarima, težacima, lozi, maslini, tovarima…
Ta njena neodoljiva raznolikost, dinamičnost i svekolika razvedenost valjda je i glavno uporište uočljive okolnosti da su je u svojim hajmo reći artefaktima vrlo intenzivno stavljali na dnevni red (nerijetko i s nepodnošljivom lakoćom površnosti) mnogi novinari, putopisci, slikari, kompozitori, pjesnici, estradni stihoklepci, vicmaheri, znanstvenici…
Pa je Grga Novak zbilja znanstveno opisao njenu prošlost, cijela vojska šlager-obrtnika referirala o njenim Marama, gitarama, mandolinama i sandolinama, Ljubo Stipišić strpljivošću Joba u njenu čast kovao verse i kajde, a Miljenko Smoje njezino imaginarno lice doživljavao kao svitli, sunčani litnji dan. A ona je, Dalmacija, stalno izmicala bilo kakvim zaokruženim definicijama objavljujući se i domaćemu svitu i fureštima kroz milijun oblika i stotinu koluri.
Ipak, može se ustvrditi da o Dalmaciji nitko nije kazao ni približno toliko koliko "Slobodna Dalmacija". Tijekom 73 godine, manje-više svakog božjeg dana, "Slobodna" je (malo je reći) opisivala, treba kazati ispisivala život Dalmacije i bila njeno zrcalo, iz kojega se moglo jasno razabrati kako dalmatinski život pulsira u prezentu; u onome što obično zovemo svakodnevicom.
Utoliko je posve razumljivo što se i Dalmovnica odlučila jedan dalmatinski tjedan litretat tehnologijom koja je iziskivala tek prelistavanje nekoliko brojeva novine i bilježenje (manje-više) naslova i podnaslova kao potke za tvrdnju da je naša Dalmacija velika, da se u njoj svašta događa i da je posredstvom njenih stranica – slično onom poučku o povezanosti s cijelim svijetom kad staviš prst u more – "živjeti Dalmaciju" i bolje i lakše i pametnije nego bilo kojim drugim načinom.
Evo, primjerice, nekoliko izvoda – zapravo naslova, podnaslova i pokojeg retka teksta - iz kojih bi se dalo ponešto naučiti o tome kakvi smo, ali i zaključiti da zemljici Dalmaciji ovih dana (a i inače) ruže baš ne cvjetaju. "Kraljevski grad Knin na odlaznom peronu: Džabe nam stanovi, nemo'š jest parkete"; vele da je u posljednje vrijeme otišlo četiri tisuće ljudi… u gradu i okolici je toliko praznih stanova i kuća da ih nemate komu ni prodati". "Ostali bez suda, liječnika, porezne uprave: Kaštelani: Imamo grad samo na papiru, za sve moramo u Trogir"; iako imaju više od 40 tisuća stanovnika, odlukama države Kaštela ostaju bez institucija i službi koje ih čine gradom".
"Megalomanski projekti dolaze na naplatu: Dugopoljci gube stadion jer ih guše rate za bazen"; nađite igdje u svijetu nešto slično, 3469 stanovnika, a kapacitet stadiona 5200 sjedala i bio je pun samo dva puta – na otvaranju i na onoj čuvenoj utakmici Hajduka protiv Rijeke, kad su porazbijana sjedala". "Najava da će bolnica postati lokalna izazvala buru nezadovoljstva: Šibenčani: ministre Nakiću, ne iživljavajte se na nama"; svi se u Šibeniku moramo ujediniti u obrani bolnice i krenuti vrištati, jer bi ukidanje bilo kojega odjela bilo katastrofalno". "Dr. Dujomir Marasović optužuje prvog čovjeka zdravstvenog resora: Neka se ministar Nakić ispriča svim djelatnicima KBC-a Split"; ministar je izvrijeđao bolnicu koja je po svim važećim parametrima najefikasnija u državi". "Kronika propadanja Dalmatinske zagore: Škola u Tijarici, nekada 600 učenika, a danas samo 17"; hladni dimnjaci svjedoci su grobne tišine koja vlada u najvećem broju domova, zapravo vila koji se ne bi ni Beverly Hills posramio"; "Veliki šoping u Banovini: Split prodaje obiteljsko srebro za 35 milijuna kuna"; lokalna vlast obrazlaže taj potez pribavljanjem novca za nabavu nove dugotrajne imovine"…
Nakon svih ovih pustih urušavanja, megalomanija, propadanja, rasprodaja, skandala i svađa, sad bi bilo (kako bi rekli političari) konstruktivno izvadit' na sunce i neku pozitivu, ali – šta ja mogu – nema se di, nema mista i, velim, bit će drugi put; za dobre vijesti nikad nije kasno. Ipak, evo bar nešto, pa vadim veseli naslov "Rapsodija kaštelanskog boba". Tek toliko da se mogu pohvaliti kako sam rekao bobu bob, a popu pop.
