StoryEditorOCM
DalmacijaGENI KAMENI

Slobodna u rodnom mjestu ministrice Juretić: Što naša Bernardica zacrta, to i ostvari

13. veljače 2016. - 20:02
Zagreb, 110216. Sjednica Vlade Republike Hrvatske u Banskim dvorima. Na fotografiji: ministrica Bernardica Juretic dolazi na sjednicu. Foto: Dragan Matic/CROPIX

Davno prije nego je tišinu poljičkog kraja nadglasala autocesta, u zagrljaju dalmatinskog krša odrastala je nekadašnja časna sestra Bernardica Juretić, nova ministrica socijalne politike i mladih. U potrazi za onima koje pamte te dane navratili smo do rodnog joj sela Radovići, pored Srijana, i pripremili za vas priču nalik onoj o Hajdi u planinama. Priču o djevojčici na selu, o konjima, melodikama, Crkvi i Cetini.

Raštrkane uz cestu leže tamošnje kuće, od grube zime skrivajući ukućane mahom obnovljenim krovovima. Živi selo, reklo bi se, no slabašan dim koji se nazire tek iz rijetkih dimnjaka i zatvorene škure na preostalim kućama otkrivaju kraj koji punim plućima živi samo vikendom. Tražeći gdje počinje novo, a završava ovo selo, zaustavljamo se usred malog grozda kuća, od uske prometnice izdvojenih gustim šibljem. Nalazimo vrijednu ženu, okruženu pitomim mačkama, kako priprema drva.

- Tražimo rodnu kuću sestre Bernardice - objašnjavamo joj. - Znate li je?

- Ona mi je rodica - veselo će Nevenka Paladin, naočigled zadovoljna našim interesom.

- O njoj vam mogu samo sve najbolje reći, odmah da znate - govori nam Nevenka, spremno se prisjećajući ˝starih dana˝:

- Nas je u jednom dvoru, u tri brata, bilo 23 djece, a do škole smo dosta hodali, neki i više od pola sata. Bilo je tu svega. I snijega i grubog vrimena. Ali sve se to išlo, pješačilo se, mučilo se - uozbilji se nakratko, pa vrativši osmijeh na lice nastavi.

Posla je uvik bilo

- Ali ona je bila uvijek vedra, vesela i nasmijana. I znala je što hoće. Još kad je bila djevojčica u školi, a vidi se to i danas - zaključuje, ne skrivajući ponos.

- A kako je provodila dane? Što ste kao djeca voljeli raditi? - zanimam se.

- A imalo se tu svega. I volova i konja i svinje smo gojili. Uvik je bilo posla.

- A jeste li i vi jahale te konje?

- Ja nisam, ali ona je mogla. To se s njom rodilo. Ona se rodila sa svim onim što ima. Čovjek se rodi za nešto za što je opredijeljen.

- Jeste li onda očekivali da će ići u časne? - pozivam je da nastavi.

- To me je iznenadilo, moram priznati. Ja sam je oduvijek gledala kao ono što je ona danas, kao poduzetnicu. Nekoga tko će nešto promijeniti.

- Znači, nije oduvijek bila od crkve?

- Ma išle smo mi uvik u crkvu! I čitale i pivale. I danas piva uvik kad dođe. Evo je u nedilju bila ovdje i pivala s nama u crkvenom zboru - pohvali se Nevenka pa nastavi:

- Ja kažem njoj: "Bernardice, pjevamo ˝zapali svjetlo svojim životom, nadolij ulje svojom dobrotom˝, molim te učini i ti isto u Saboru". Kaže ona: "Ima ih puno šta gase tu vatru". A ja govorim: "Ma neka ostane ona samo malo tinjati, pa će se opet raspaliti" - dodaje naša optimistična sugovornica kroz smijeh.

Obiteljski dogovor

Rođena je kaže, njezina Bernardica za ministricu, ˝od malih je nogu za to predodređena˝.

- Ja vjerujem u ono što ona zacrta, da će to i ostvariti - naglašava Nevenka, pa nas upućuje prema rodnoj kući drage joj ministrice, gdje ćemo, kaže, pronaći njezinu majku i brata s nevistom, koji će nam sigurno moći više reći.

U kući Juretić, nažalost, nismo naišli na očekivanu dobrodošlicu. Majka nas je pristojno otpravila s kućnog praga, provirivši kratko iza odškrinutih vrata. Zahvalila nam je na interesu i kazala tek: ˝Ništa za novine, oprostite˝, te nestala u tišini. Sličan scenarij i u kući ministričine sestre, koja nam je ipak ponudila i objašnjenje kako poštuje sestrinu želju i obiteljski dogovor.

U želji da doznamo više o novopečenoj političarki, obeshrabreni odbijanjem uže obitelji, uputili smo se prema obližnjoj osnovnoj školi, s nadom da još postoji neki umirovljeni učitelj koji možda živi u okolici i pamti malu Bernardicu. Vozeći kroz pusto selo, praćeni teškim oblacima i sitnom kišom, u dvorištu jedne kuće ugledamo automobil otvorenih vrata i upaljenih svjetala.

Ima nade, zaključujemo kolega fotoreporter i ja, ulazeći u dvorište dočekani lavežom pasa.

Ne dajući se smesti, koračamo promatrajući vezanog ˝žuću˝gdje se otima s lanca posred otvorenog dvora, na što nam pod noge dolijeće crni mješanac, nadglasavajući umalo i sjećanje na razlog našeg posjeta.

Dozivamo domaćina, a iza kuće se pojavi Daniel Ćurlin, brkati čovjek srednjeg rasta i dobrog raspoloženja, koji lako umiri pse.

- Da poznajem li Bernardicu... Mi smo ljubovali - dodaje kroz smijeh, obraćajući se čovjeku u automobilu kojega do tada nismo ni primijetili.

- Čuješ li ti što me pitaju - nastavlja, pa se okrene prema nama pozivajući nas na razgovor.

- Šalim se samo. Recite, što vas zanima?

- Pa što nam možete o njoj ispričati? Neke zajedničke uspomene iz djetinjstva bi nas zanimale - objašnjavam.

- Mi smo vam skupa u školu išli. U isti razred. Do škole je bilo 3 kilometra pa bi se već i putem družili.

- A jeste li curama nosili torbe - upitam ga, nadovezujući se na početnu šalu.

- A Bogu fala da sam im nosio torbe - uzvraća odlučno.

- Uvik smo pomagali jedni drugima. Zajedno smo čuvali krave, išli se kupati na Cetinu... A dica k´o dica, što da vam kažem. U svemu smo nalazili zabavu. Najlipše nam je bilo kad se slavila Badnja večer.

Spretna i spremna

- Kako se ovdje slavilo, ispričajte nam - pozivam ga da iznese detalje.

- Išlo se od kuće do kuće. Samo dica na Badnju večer, a na Božić i odrasli. Krenulo bi nas pet, šest s jednog kraja sela, a obilazeći kuće do drugog kraja mjesta skupilo bi nas se priko 30 dice. Lipo nam je bilo, što da vam kažem više - zaključuje Daniel pa objašnjava kako se mora vratiti poslu, naglasivši da ˝za Bernardicu ima samo lipe riči˝.

Pozdravljamo njega i prijatelja, a psi nas ispraćaju lavežom dok nastavljamo put prema osmoljetki. U obližnjem Nečaju nalazimo omanju zgradu tople unutrašnjosti opločene drvom. Na naše oduševljenje doznajemo da je u smjeni i nekadašnja ministričina učiteljica Smiljka Pavić, nastavnica hrvatskog i engleskog jezika, koja se, iznenađena posjetom, ipak rado upušta u razgovor i prepušta uspomenama.

- To je bila jedna solidna generacija. Ona je imala smisla za recitiranje, sjećam se, bila joj je to jača strana. Bilo je tada puno više djece nego danas. Po 24, 25 u svakom razredu, a danas ih je 60 u cijeloj školi. I bila su dosta samostalna, za razliku od današnje djece koju se mora gurati za svaku sitnicu - uspoređuje iskusna prosvjetarka.

- A Bernardica? Je li vas iznenadilo što je postala ministrica, ili ranije časna sestra - zanimam se.

- Što se tiče Crkve, to je bilo obiteljski kod njih. To se znalo. Mada nisam baš očekivala da će otići u časne sestre, jer je oduvijek bila otvorena i komunikativna. A i politika me, moram priznati, iznenadila, ali bolje joj pristaje. Ma to je bila takva generacija. Spretna i spremna. Svirali su one svoje melodike, sami učili kako. I u autobusu, kada je krenuo voziti do škole. To je bilo nešto - govori, pa na tren zastaje u sjećanju - Preko onog kamenjara, a oni sviraju po svome. Nije bilo mobitela pa su tipkali po melodikama - zaključuje vidno razdragana nastavnica, zaključivši kako to uopće nije bilo loše.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
19. travanj 2024 17:38