Dalmovnica: Himalaja Stipe Božića s podnožjem u Dalmaciji

Kad netko spomene Mount Everest, što vam – posebno ovdje u Dalmaciji – prvo padne na pamet? Stipe Božić, naravno. I odmah retoričko pitanje: kakav li samo mora biti čovjek čije je ime postalo nekom vrstom istoznačnice za Himalaju? Za nešto tako tajnovito, ogromno, moćno, nedokučivo i proviđeno pečatom strahopoštovanja. Odgovor je, naravno, da to zaista mora biti osobit čovjek.

A Stipe Božić – splitski alpinist svjetskoga glasa i nosilac punog naramka atributa koji ga pozicioniraju na Olimp – uistinu je građen od posebne legure; od nesalomljivog pleksiglasa. Čovjek začudno izdržljiv i otporan na udarce vjetra, leda, bujice, kiše, lavine i, koliko god to patetično zvučalo, na udarce sudbine. Onaj tko uspije pripitomiti planinu i nagnati je da mu jede iz ruke – a Božić je uspio – zavrjeđuje život među vrhuncima, tamo gdje samo rijetki i odabrani u snijegu "premijerno" ostavljaju stope koje mi, obični i uplašeni, ne uspijevamo lako niti slijediti.

Otkud ovaj, priznajem – pomalo euforičan, uvod u Dalmovnicu? U najkraćem: iz činjenice da je ovog tjedna u Zagrebu promovirana Božićeva knjiga " K2 – trijumf i tragedija", kojom veliki penjač manirom vrsnog pisca zabija svoj slavni cepin pri samome vrhu naše aktualne publicistike.

Iz stranica s dojmljivim opisom akcije "K2" – dakle uspona na planinski vrhunac s tim imenom na granici Kine i Pakistana, lanac Karakorum, masiv Himalaje, toj neostvarenoj čežnji mnogih svjetskih alpinista – probija se mnogo više od slika s himalajske ekspedicije, premda su i one, te slike, same po sebi iznimno uzbudljivi dokumenti o uspinjanju čovjeka sa dna, sa zemlje, na vrh, prema nebu.

Knjiga, naime, podastire čitatelju – zamislimo ga u toploj sobi, zavaljena u naslonjaču – čitavu jednu filozofiju suočenja čovjeka s izazovima prirode. Ili, preciznije, sa svim strahotama tih izazova u čije se ralje dospijeva vlastitom voljom i žudnjom za nečim dalekim i nedohvatljivim, pa makar te ta žudnja iz dobro znane i zaštitničke topline majčinske (zemaljske) posteljice vodila tamo gdje nema ni tla (a kamoli asfalta) pod nogama, ni vode za piće, ni kisika za disanje.

"Stipe je napisao knjigu o alpinizmu, a da pritom u njoj uopće ne govori o penjanju: on piše kroz emocije, prenoseći čitateljima iskustvo bez ikakvih tehničkih podataka", primijetio je na promociji Božićev alpinistički blizanac Viki Grošelj iz Slovenije, suputnik i supatnik s mnogih uspona, pa i velike avanture "K2", o kojoj je i on sam, o tamošnjem "trijumfu i tragediji", napisao knjigu.

U Božićevoj knjizi – možda treba reći u najnovijoj Božićevoj knjizi, jer je već dosta snijega napadalo po njegovim ukoričenim naslovima "Put na vrh svijeta", "Sedam vrhova" i "Svete planine" – zasebna je priča uvodno poglavlje u kojemu neprikosnoveni gospodar Himalaje progovara o tragovima svojih stopa ostavljenima po rodnom dalmatinskom kamenjaru (rođen je u Zavojanima pokraj Vrgorca), ali i o dubokom tragu što ga je taj bezvodni krš urezao u kasnije himalajske pute čovjeka koji se kao 85. pripadnik ljudskog roda uspeo na vrh svijeta, na kultni Everest:

"Ta planina Sveti Mihovil ili Mijovija, kako je još zovu, visoka je samo 1240 metara, a u djetinjstvu je za mene značila dodir s izvanzemaljskim i nadnaravnim prostorima. Ona je tada u mojim očima bila viša i strmija negoli su sada i najviše planine svijeta. Kad sam jednom čuo grmljavinu odvaljenog kamena, činilo mi se da će on, dođe li do podnožja, uništiti cijeli svijet. Snijeg na Mijoviju bio je dublji od svih koje sam poslije ikad i igdje vidio, a o olujama koje bi se gore zametnule da i ne govorim. Ta je planina u meni izazivala strahopoštovanje koje ni jedna druga poslije neće nadmašiti. I danas kad ugledam Sv. Mihovila, tu strmu kamenu piramidu, vidim u njoj divlju ljepotu koja još vlada mojim srcem."

Boljeg i tankoćutnijeg promotora djetinjstvo, kao psihološka, ni Dalmacija, kao geografska i filozofska kategorija, nisu mogli poželjeti. Djetinjstvo je uistinu čovjekov otac, a zavičaj trajni izvor dubinskog zračenja kojem se ne može umaknuti. Nije mu umaknuo ni Stipe Božić, pa ga već godinama bilježi perom i kamerom kao Geigerovim brojačem, strastveno i neumorno, po vrletima Dalmacije, u njezinim špiljama, rijekama, kanjonima, u podmorju… Utoliko su i sve njegove priče s Himalaje, baš kao i ova najnovija o ledenom trijumfu i tragediji na vrhu K2, izvorno dalmatinskog podrijetla.