Ili, pak, skandalom zbog toga što je nepoznat netko – zapravo i ne toliko nepoznat, koliko moćan i nesenzibilan – odlučio da na nedavnom predstavljanju hrvatske kulture usred Pariza imotsku gangu, zaštićenu UNESCO-om, pjevaju umjesto Imoćana − Hercegovci…
I evo, dok ovo ispisujem, slušam s radija još jednu Ćosićevu misu – koncelebriranu s direktorom Turističke zajednice Imotskoga Lukom Kolovratom – nedvojbeno veoma poticajnu za daljnje medijsko i svako drugo raščlanjivanje teme o “teoriji i praksi” (upravo donesene) Strategije razvoja turizma u Hrvatskoj do 2020. godine, a o čemu sam, eto, baš bio namjerio nakititi pokoju rečenicu.
U najkraćem, svatko tko se nada okusiti barem malo kruha od turizma mogao je s guštom slušati kako Ćosić i Kolovrat vezu i biglišu o čudesima koja će se uskoro – uz snažnu potporu eurounijskih dukata – odvijati na famoznim imotskim jezerima, Modrom i Crvenom, gdje će gorski spasioci na užadi spuštati niz litice opremu za odigravanje spektakularnih vaterpolskih utakmica, a ronioci na dah obarati svjetske rekorde, potvrđujući tako “budućnošću koja je već počela” tezu rečene turističke strategije prema kojoj je nužno da uz klasičnu ponudu “mora i sunca” stvorimo i pametno prezentiramo nove atrakcije, one koje će svjetskim putnicima biti dobrim razlogom za dolazak na odmor u našu zemlju. Imoćani, naime, zorno pokazuju kako su svjesni da su njihova jezera blagoslovljena Božjom ljepotom, ali da jednako tako znaju i kako to nije dovoljno za uspjeh ako se atrakciju ne uveća za “dodanu vrijednost” koju treba iscrpiti iz pametno luckastih ideja, neizostavno oplemenjenih gradnjom banalnih parkirališta ili javnih zahoda uz rubove spektakla.
I kad k tome još dodaju nostalgičnu sagu o Matanu, o snalažljivim sinovima i prosjacima koji su kruh svoj s ramena jeli, potom i sjetnu baladu o Asanaginici, iz čije je sudbine i veliki Goethe iskapio bukaru ljepote, od Imotske krajine mogu napraviti – a volje za to, vidjeli smo, imaju – gotovo sasvim nov turistički proizvod; atrakciju za kakvima teži nacionalna turistička strategija.
“Autentičnost i kreativnost – uspješno diferenciranje Hrvatske od konkurentskih destinacija treba temeljiti ponajviše na njegovanju prirodne, sociokulturne, klimatske i/ili proizvodne (doživljajne) autentičnosti, odnosno na kreativnosti u razvoju proizvoda, na destinacijskom pozicioniranju i komunikaciji s tržištem… Razvoj proizvoda obuhvaća unapređenje postojećih i stvaranje novih proizvoda, a taj kontinuirani proces počiva ponajprije na prilagođavanju turističkih proizvoda potrebama i očekivanjima ‘novog turista’ koji je aktivan, informiran, izbirljiv i kritičan, koji želi biti sudionikom… i koji je, iznad svega, kupac životnih iskustava, doživljaja i priča…”
Ovaj citat iz Strategije razvoja turizma u Hrvatskoj do 2020. godine, koji po svojem sadržaju predstavlja neku vrstu objedinjenih poruka turističke struke i političke volje iznesenih rogobatnim birokratskim diskursom, ustvari je svojevrsni prijevod prethodnog pasusa u kojem poduzetni Imoćani, lako raspoznatljivim jezikom i duhom, udahnjuju realni život aseptičnom slovu Strategije.
I to posebno u onom njezinu dijelu gdje je, tu Strategiju, u realitet trebaju “prevoditi” prije svega tzv. ljudi na terenu; oni koji će se sami izboriti za financiranje projekata iz europske blagajne, pronaći odgovornog investitora, istražiti bitna kretanja na tržištu ili, na kraju krajeva, smisliti novu ideju koja neće završiti tek pukom, jalovom debatom o dodatnom mlazu vode na nekoj gradskoj fontani.
Aktualna turistička strategija – dokument od iznimne nacionalne važnosti – ukazuje da je, unatoč pravom bogatstvu naših prirodnih, povijesnih i kulturnih atrakcija, samo manji dio njih turistički valoriziran, čak se taksativno i navodi neke koje bi se moralo realizirati. Ali ipak treba reći da kao uistinu posebna vrijednost ne figuriraju samo projekti koji će “izaći” sa stranica Strategije, nego – još više − oni koji će u nju ući. Na velika vrata.
