Prvi bi, da je živ, na rečenoj marendi slavio devedeseti rođendan, dok su drugom, živom, nadahnutom i po običaju zajebantski raspoloženom, okupljeni “svjedoci” pljeskali za friško osvojenu “Smojinu nagradu”, potpisanu od žirija s predsjedateljem Ivom Šimatom Banovim te primljenu “na ruke” u inspirativnom ambijentu Viđakove konobe kao okvira za sliku Dalmacije i njenih ljudi koji su već prešli, ili polako prelaze, u sjećanje.
Sve u svemu, izgledalo je da se i bog Kairos na uru i po spustio na marendu – jelo se sipu s bobom i fažol na brujet – utisnuvši tako i svojevrsnu posvetu na taj opuštajući “otkucaj Dalmacije”. Pa i u pogledu teme kojom se ova Dalmovnica namjerava baviti. A ta tema je – možda ste već i naslutili– turizam, i to prije svega u kontekstu upravo donesene Strategije turističkog razvoja naše zemlje te, osobito, dalmatinskog dijela te priče.
Da ovo umetanje Smoje i Arsena u turističku djelatnost – ajde dobro, baš ne u ono što prilično rogobatno zovemo “turističkom industrijom” , ali svakako da kad je u pitanju ona mekana i ezoterična toplina destinacije – nije nikakvo oskvrnjivanje zadane teme, potvrđuje i okolnost da je na marendi (dijelom i predizborno) prisutni splitski dogradonačelnik Jure Šundov izjavio kako “moramo biti spremni i na Smoju kao turistički brend”, što je potom blagoslovio i, na marendi također nazočni, Vedran Matošić, direktor Turističke zajednice Splita. Jer, tko zna, možda će upravo storija o Smoji, o čudesnoj Dalmaciji u njegovim očima, potaknuti ne tek jednog bjelosvjetskog tragača za “uzbuđenjem i ljepotom još neviđenog” da dođe baš ovdje, k nama, jer – rečeno je – turizam je emocija.
Uostalom, jedna (istina nepriznata ali zanimljiva) definicija turizma kaže da se taj veliki pokret presudno zasniva na spoznaji milijuna i milijuna ljudi diljem svijeta da su rođeni i žive na pogrešnome mjestu; da je na nekim drugim, dalekim meridijanima uzbudljivije i ljepše, te da treba otići tamo, vidjeti i doživjeti tu ljepotu, pa se s njome vratiti kući i nastaviti potragu - dogodine.
Naravno, u Wikipediji će i dalje stajati da je “turizam skup odnosa i pojava koje proizlaze iz putovanja i boravka posjetitelja nekog mjesta ako se tim boravkom ne zasniva stalno prebivalište i ako s takvim boravkom nije povezana nikakva njihova gospodarska djelatnost”. Ali, i dalje će ostati i to da je turizam – emocija, što je uistinu važna točka Strategije turističkog razvoja Hrvatske.
Ta je strategija dijagnosticirala – po ocjeni potpisanog autora precizno te s nužno potrebnim usmjerenjem k promjenama nabolje – našu zemlju kao “tipičan primjer zrele turističke destinacije s dominacijom jednog proizvoda (sunce i more) i visokom sezonalnosti poslovanja karakterističnom za zemlje toplih mora”, ukazujući da je stvoreno premalo razloga (proizvoda i usluga) za putovanje i boravak u Hrvatskoj izvan ljetne sezone.
Tome je svakako bitan uzrok izostanak većeg poduzetničkog interesa, kao i više drugih razvojno-poslovnih barijera, što je kao posljedicu “proizvelo” turizam s nizom ograničenja, na “crti” od uočljivog pomanjkanja inovativnih sadržaja boravka gostiju, pa do neodgovarajuće destinacijske infrastrukture. Pri svemu tome je ohrabrujuće da se na destinaciji koju s posebnim naglaskom tretira ova rubrika, dakle u Dalmaciji – ne ulazeći sada u to koliko je svako pojedino ograničenje u njoj osobito naglašeno – artikuliraju sve konretnije ideje, inicijative i akcije za, najkraće rečeno, turistički prosperitet regije.
Utoliko je bilo zadovoljstvo ovih dana u Slobodnoj Dalmaciji pročitati o čvrstoj nakani turističkih poslenika Imotskoga da – nakon što su od Svjetske banke dobivena dva (nepovratna) milijuna kuna – iznimnu prirodnu ljepotu svojih jezera, Modrog i Crvenog, promaknu u atraktivnu turističku pozornicu, na kojoj će se rušiti svjetski rekordi u ronjenju i igrati vaterpolo, a obećavajuća je inicijativa RERE, razvojne agencije Splitske županije, za unapređenje staromodne “zimmer frei” scene objedinjavanjem apartmanske punude kroz projekt “Hotel susjedstvo”. No, to je već posebna priča.
MLADEN KRNIĆ
