Martinov muzej: Evo pegle iz 1800., motor BMW je iz 1952.

Ni na pamet mi ne bi palo da se iza vrata jedne kuće, njezina prizemlja u dugopoljskom zaseoku Čelanima krije pravi mali muzej predmeta starih i do 200 godina, a možda i više od toga. Vrijedno je to i s puno pažnje prikupio Martin Čelan, koji već 43 godine radi u Njemačkoj, a kući stiže, naravno, za sve važnije blagdane kada obilazi svoje starine i daje se u renoviranje predmeta kojima je potrebna njegova vješta ruka.

‘Kojega li je junaka ova sablja oko pojasa krasila!’

Zanimanje za stare stvari počelo je, veli, još prije 38 ljeta kada je kao montažer i mehaničar postavljao i popravljao velike perilice za pranje odjeće za bolnice u Njemačkoj, ali i u drugim objektima širom Europe. A sve je počelo sa starim glačalima iliti po domaću peglama... da bi ih danas imao ravno 161 – pobrojio nam je ovaj 64-godišnji Dugopoljac gledajući u svoj popis glačala uredno, kao što su to i svi eksponati, složen na polici prizemlja svoje kuće u Dugopolju.

Ima tu glačala odsvakuda gdje je Martin putovao i radio za svoju njemačku tvrtku, ali mnogo toga su mu donijeli i prijatelji, znajući za njegovu strast.

- Na polici su, osim domaćih pegla, i one iz Turske, Engleske, Bugarske, Italije, Afganistana, a jedno od najstarijih je ovo peglo iz Poljske koje mi je darovao jedan prijatelj. Napravljeno je od gize i staro je sigurno blizu dvjesta godina – misli naš sugovornik pokazujući nam redom na one najstarije modele na zagrijavanje i one sa žerom, do onih električnih.

Šestogodišnja unučica Martina najviše se vezala uz jednu peglicu kojom se glačaju rukavi od košulje.

- Ja bih sada rado peglala – povjerila mi je dok je i ona u društvu s mamom Kristianom zajedno s nama razgledavala didove eksponate. Baka Ankica, Martinova supruga, vadi s police i peglu iz svoje dote iz Slavonije.

- Koliko sam ka curica peglala i ljuljala njom lijevo-desno da se žera razgori, toliko sam se znala umoriti da sam jednom njome od ljutnje tresnula u zid, pa se slomila ručica – smije se baka Ankica.

No, danas je i to glačalo iz majčine kuće popravljeno, a sve zahvaljujući vrijednim rukama njezina supruga Martina. Eksponate didu pomaže dodavati i desetogodišnji unuk Martin. A u njega su i svi didovi ključevi, od kućice, od podruma, od garaže... Njemu su, veli, najdraže didove sablje. Vadi dida jednu iz korica, vidimo lijepo ugravirana godina 1868. i natpis na francuskom.

- Kojeg li je junaka oko pojasa krasila! – ponosno nam Martin pokazuje oštricu i vraća je natrag u korice prebacujući naš pogled na vrh stalaža gdje su posložene kacige i vojne kape svih vojska iz Drugog svjetskoga rata.

S posebnom nam pažnjom pokazuje na ulašteni pinjur koji je njegov dida Martin donio iz Prvog svjetskog rata dok je bio u bolnici u Beču. A jedna od najdražih stvari mu je, ističe, i didova tabakera, kao ratna uspomena na kojoj su ugravirani inicijali M.Č. i godina 1914.. Tu je i komplet starih radija iz 1950. godine, gramofon na navijanje, velika starinska vaga, pa redon nekoliko singerica, pa velika mašina za šivanje čizama i postola, čuturice, značke, ordenje...

Otuklo je podne, pa pogled dižemo i na zidove gdje su okačeni u drvu izrezbareni satovi. Ne znaš koji je ljepši od kojega. Jedva se provlačimo među, čini nam se, tisuću predmeta, jer su i sredinu garaže zauzeli stari motorkotači.

Na jednom je motoru natpis ‘Gericke-werke 1948.’

- Volin motore, al’ ne volin ih vozit – iskreno će Martin, no baka Ankica otkriva kako ih ponekad sin Zoran s prijateljem zna malo provozat po mjestu, jer većina ih je u voznom stanju. A, naravno, tu su i oba sina, Zoran i Joško, za ćaći dat ruke za poredit, prisložit i pribacit veće stvari po garaži. Parkirani BMW 250 iz 1952. godine sjaji se kao da je sad izišao ispod čekića, pa hercules iz 1964., na jednom slovkam sitni natpis: “Gericke-werke” iz 1948. godine, a u kolekciji je i tomos, bjelovarskih pločica 00-452 iz 1971. godine.

Za četiri mjeseca stiže šjor Martin nazad kući, ide u penziju. Ali neće mirovat...

- Ako Bog da, doći ćete mi opet u rujnu, na svečano “paljenje” auta koje priuređujem – pokazuje nam slike starog mercedesa 190 DC, “repaša”, na čijem je renoviranju uložio čak 9500 sati rada. Vodi nas šjor Martin iza kuće i podiže ceradu s opel rekorda iz 1963.. Za njega ima “cabriolet planove”.

Mnogo smo toga na tako malo kvadrata vidjeli, a još kad bi šjor Martin imao više prostora, izložio bi to on da svi ljudi mogu vidjeti. I to, zaključuje, ima u planu...

MIA SESRTIĆ
FOTO: JADRAN BABIĆ / CROPIX

Škrinja babe Kate iz Plazibata Ima šjor Martin predmeta i za zavičajni muzej. - Popravija san ključ od velike škrinje babe Kate iz Plazibata šta je stala ruvinana tamo u pojati. Ja san je izvadija i priuredija – govori šjor Martin dok podiže masivni drveni poklopac. Tu su i dugopoljske zobnice, gargaše, te željezni kalup za radit hostije, pretpostavlja, također iz mjesta.