StoryEditorOCM
Dalmacijamoderni robinzoni

Iz grada pobjegli na pusti otok: ‘Dižemo se u pet, radimo cili dan i - guštamo’

Piše PSD.
27. srpnja 2012. - 01:04

Malo je onih koji su Višaninu Andri Slaviću, starom pomorskom kapetanu, vjerovali kada je najavio da će svoju duboku starost dočekati na škoju, otočiću Velom Budihovcu, 15 minuta vožnje od Visa.

Tko je onda mogao i misliti da će Andro kojemu su pravo dodijali viška galama, čakule i bakule, stvarno prodati podosta svojih otočnih nekretnina, restoran u danas elitnom viškom Kutu i morem pod barkom otići na jug.
Ima već, evo, i nekoliko godina da je moderni robinzon aktualni stanar lijepe kamene kuće s koje puca pogled na otočje, uvalu, stado ovaca, mazgu, nasade povrća i loze...

Sve ispred i oko Andre je 36 hektara čiste kopnene prirode, i velikog mora.
Tu gazda Andro s nezaobilaznim šeširom na glavi i španjuletom dočekuje svoje prijatelje i neprijatelje, znane i neznane, site i gladne putnike namjernike.

Lada i Lucio našli su mir na Biševu
One koji mu se ne sviđaju brzinski i uz puno “lipih riči” otpremi putem pod noge, isto kao i sve što mu počnu kenjkati, jadikovati, imati specijalne zahtjeve u jedinom budihovačkom restoranu. Tko dođe, ima da jede što i on sam! Ako mu se ne sviđa, Bog te vidija...

- Reka san ja davno da ću doć ovde. I jesan. Ajde, bogati, dosadilo mi sve. Ovde san uzea koncesiju, sredija ovu staru kuću, obnovija je, iman telefon, struju, solar, vodu iz gustirne, sve san sam napravija.

Uživam dok zimi fijuče

Iman punu ribarnicu isprid sebe, verduru, vinograd, stado ovaca okolo, kenja je dobila malu, svi me pitaju ko joj je ćaća, a ja kažen al ne vidiš da sliči na mene. Zimi se valovi dignu do po plaže. A ja sidim ovde u dvoru, dignem se rano u pet, uživan dok fijuče, pijen kavu... I mislin se, ovde ću umrit. Nek me spale u Zagrebu, a prah mi prospu po moru – kaže Andro.

Jedanaest miseci boravi on na Budihovcu. Najmanje. Uz floru i faunu društvo mu tu liti pravi i još jedan susid Petko, pardon  Pave. Ništa Androtu, kaže, ne fali. Kad digne ribu, onda polovinu, onaj najbolji dio, dade mačku. Sebi ostavi glavu, pa gušta. Ima, kaže, i jist i pit. Vina koliko oćeš, poljoprivrede na sve strane. Liti mu na ispomoć u restoran dođe ekipa s kopna.

- A vrime, pogotovo zimi, ubijan u brizi oko polja i živine, pišen i knjigu, enciklopediju s puno imena poznatih, bez cenzure, o ljudima koje san upozna u svom viku. I šta bi mi šta falilo. Odgojia san već četvrtu generaciju kokošiju...
Silno san blitve i jaja podilija okolo po Visu, čista je to ekologija. Ovo što živin sada, ovo mi je bila najbolja odluka u životu. Najbolja – ispričao nam je Andro za stolom.

A tamo put zapada, na Biševu, u mistu zvanom Porat, s onom predivnom uvalom okruženom stinama punim biše, rupa, pećina, špilja po kojima je ovaj otok tako i nazvan, u staru kamenu kuću uselila se jedna Zagrepčanka.
Lada Kralj, instruktorica joge koja se školovala u New Yorku, prvi je puta došla u Porat sa šest godina, prije 33 ljeta. A onda se dugo nakon tog vratila, ušla u kuću u kojoj je ljetovala kao mala, pa se zaljubila u domaćeg, Lucia Bogdanovića.

Ovdje i kenje guštaju, spiza im je na stolu...
On se u njenom prvom susretu s Poratom, i to u kući njegovih didova, još nije ni rodio, a u drugom joj je ukrao srce.

Živjeli su neko vrijeme i u Zagrebu, ali Biševo ih je dozvalo natrag na Lucijevu didovinu. Tu su već tri godine.

- Nema stresa, sve je polaganije, bolje se živi. Što posadim, i izraste. Jednostavno dobiješ drugu perspektivu života.

Moj Lucio i ja imamo puno posla, obrađujemo njegovu didovinu, suhozide, krčimo pute, polja, sadimo povrće, masline...

Čitam knjige, konačno imam vremena za njih. Liti je život koji je takav kakav je. Zimi je to Biševo – kaže Lada.
Zimi se, veli, vrijeme živi s prirodom, dizanje je rano, isto kao i termin za spavanje. Ovisi se o prirodi, njenim čudima. Kada ona ne da, brod ne vozi. Zato se na otoku mora biti spremno na sve, a ponajviše se naučiti brinuti za sebe.

Na Biševu se ne smije dogoditi da se zapuste zubi, ili se porežeš. Tko zna kada će pomoć...

tanja šimundić bendić
Snimio Nikola vilić/cropix

Ovce u vrtlu

Nema me šta ko pilat. Kad mi gosti traže jelovnik, ja in kažen da ovo nije čitaonica. Jedna me pitala da ima li šta vegetarijansko, a ja joj reka nek ode u moj vrtal i da za sobon zatvori vrata da druge ovce ne ulaze. A ona me tužila - priča Andro Slavić koji za goste namjernike otvara vrata svoje kuće i pretvara ga u restoran.

Izolacija ne smeta

Sredija san ovde život, napravija bove da se jahtaši, i to besplatno mogu vezat. I ništa mi ne fali, živin kako san uvik priželjkiva i ostat ću ovako do kraja. Ne smeta mi ni izolacija, ni valovi od po nekoliko metara kad se zimi dignu, potope plažu... - kaže Slavić.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
19. travanj 2024 00:30