Dalmacija Šibenik

ČOVIK IZ NARODA

Pater Paul Karim, spiritanac, misionar podrijetlom iz Sierra Leonea, župnik Mandaline i Zablaća: Ponosno nosim šibensku kapu!

ČOVIK IZ NARODA

Slučaj je htio da sam s paterom Paulom Karimom, redovnikom Misijske Družbe Duha Svetoga i župnikom Mandaline i Zablaća od 2015. godine razgovarao na 308. nebeski rođendan utemeljivača njegove zajednice, Claudea Poullarta des Placesa, što mi je ovaj misionar podrijetlom iz Sierra Leonea u Africi napomenuo čim smo sjeli za dugi stol u prizemlju župnog ureda odmah do "Poletova" nogometnog igrališta u Zablaću.

Za predstavljanje u ŠL-u međutim, patera Paula redakcija nije izabrala nimalo slučajno: ne samo zato što ga se naprosto mora primijetiti jer je tamnoputi Afrikanac iz Sierra Leonea, već je i jedini iz svećenićkog zbora koji u procesijama ponosno nosi pučku, šibensku kapu, najupečatljiviju oznaku lokalnog identiteta od davnine.

U Hrvatskoj od 1981.

K tome, Paul Karim jedan je od svega nekolicine spiritanaca, kako još zovu njegovu braću misionare koji djeluju u Hrvatskoj, sa sjedištem u Osijeku i Podvinju kod Slavnoskog Broda, a u zemlji su prisutni od 1981. Ukupno, Družba Duha Svetoga u cijelom svijetu broji, prema podacima s njihovih internetskih stranica, oko 3 tisuće redovnika (29 biskupa, 2.192 svećenika, 209 časne braće i 563 bogoslova s prvim zavjetima). Iz Europe ih je 1.166, neznatno manje dolazi ih iz Afrike, 1.058, 160 spiritanaca je iz SAD i Kanade, 113 iz Južne Amerike, te 10 iz Azije i Oceanije.

Novost je 75-oro pridruženih laika iz različitih zemalja u koje Družba polaže velike nade. Rječju, spiritanci su svugdje gdje treba evengelizirati, uvijek uz siromašne, one pogođene nevoljom progonstva ili tamo gdje nedostaje svećenika, kao što se dogodilo u Mandalini i Zablaću, gdje su ovi misionari župnici od 2013.

Mise bez politike

Još se nešto umiješalo u ovaj susret s Paulom Karimom, priznaje svećenik koji u Hrvatskoj djeluje od 2008. Nije točno znao kazati što, no Šibenski list jedini je medij s čijim je novinarom pristao na razgovor nakon razočaranja kako su njegove izjave u drugim tiskovinama bile prenesene u dva navrata.



- Novine nisu objavile što sam rekao, nego što je autor teksta htio. Još uvijek ne znam zašto sam prihvatio razgovor s vama, budući da sam sutradan nakon procesije za blagdan sv. Nikole odbio dva poziva vaših kolega iz drugih tiskovina, no odmah ću vam reći da nisam medijski čovjek. Od mene vjerojatno nećete saznati ništa posebnoga, kazao je pater Karim na vrlo dobrom hrvatskome.

Nije pristao fotografirati se sa svojom šibenskom kapom pred zablaćkom crkvom sv. Ivana Krstitelja ili mandalinskom sv. Nikole biskupa s riječima da su fotografije koje već imamo sasvim dovoljan prilog tekstu, na što je odmah palo na pamet pitanje dijeli li mišljenje biskupa Vlade Košića izrečeno u Šibeniku na ovogodišnjoj proslavi svetkovine njegova sveca zaštitnika da se sotona uvukao u medije. Međutim, kao u onim mozgalicama "nastavi niz", pater Karim nije želio komentirati niti Košićeve riječi.

- Neću govoriti o tome, to nije moja uloga. Moja uloga je propovijedati evanđelje, odgovorio je dodajući da na obredima čita ono što je netko napisao prvi, davno prije njega, trudeći se koliko god može dobro propovijedati.

Na misama govori, nikad ne spominje ama baš ništa prispodobivo s politikom, jedino Božju riječ i možda je upravo to ono što pojavu patera Paula u svećeničkom zboru biskupije čini "pravim osvježenjem", kako mi je uoči susreta s afričkim misionarom kazao jedan vjernik podrijetlom iz Mandaline, hvaleći također njegovu iskrenost i otvorenost.

Dio inkulturacije

- Ne mogu reći da su svi zadovoljni mojim radom, nitko mi neće prići i kazati kakvu zamjerku, no ja se, ponavljam, trudim koliko mogu, objašnjava misionar spreman u svakom trenutku uzeti torbu s osobnim stvarima i otići tamo gdje se ukaže potreba, od početka pripreman da čitavo službovanje bude putnik. Jer, spiritanci, utemeljeni 1703. u Francuskoj, poput drugih misionara nemaju određeno vrijeme boravka u nekoj sredini: tako je i pater Paul, osim vođenja ovih župa još i dužebrižnik Katoličke škole i zatvorski kapelan jednom mjesečno, u Šibenik došao jer je takva bila potreba, a i iz istih razloga će možda i otići negdje drugdje.

U vezi sa šibenskom kapom, koju nikad ne nosi na misi, napominje, otkriva da je u neku ruku izuzetak među ostalim svećenicima biskupije, ako sam dobro shvatio. Naime, kapu može nositi jedino biskup, kao oznaku časti i ranga unutar crkvene hijerarhije, no ona u primjeru patera Paula nije dio liturgije, nego narodnog običaja šibenskog kraja.

- Šibenska kapa koju nosim u određenim prigodama dio je inkulturacije, kada Crkva utjelovljuje evanđelje u razne kulture i u isto vrijeme uvodi narode s njihovim kulturnim elementima u svoje zajedništvo. Netko je možda doživljava kao foru, nekakvu atrakciju, no to mi ne smeta - objašnjava pater Paul. Pa iako se "crvenkapa" na njegovoj glavi kosi s liturgijom, misionar je nosi u skladu s jednim od postulata utemeljitelja spiritanaca, a glasi: idete li u Afriku, neka vam bude kao Afrikancima, budite kao ljudi kojima ste došli! Tako su se ponašali i misionari iz Irske kada su došli u Karimov Sierra Leone, samo što nisu promijenili boju kože koliko su se prilagodili stanovništvu.



Pod njihovim utjecajem i u školama koje su držali kao snažan alat evangelizacije, govori pater, i on se odlučio za poziv svećenika-misionara: s jednakim žarom kao ti Irci u Africi, sada i on pronosi riječ Božju po svijetu a njegova braća misionari, među kojima je dosta Afrikanaca čak i u Irskoj, oduvijek poznatoj po čvrstom katolicizmu. No, i tamo se u zadnjem desetljeću, domeće pater Paul, narod udaljio od oltara a u Crkvi je sve manje nacionalnih svećenika. Irci danas, govori, radije su bez vjere nego što prelaze na druge konfesije.

Nema vjenčanja

Hrvatska, ocjenjuje, ukupno ne stoji toliko loše u pogledu vjere i brojnosti vjernika, premda i to koleba od sredine do sredine. Tako je u malenim župama Zablaće i Mandalina, zajedno s oko 400 duša, više starijih nego mladih i u njima, kazuje pater Paul, nema puno događaja.

- U Africi je posvuda puno više krštenja, osmijehnuo se. A u Zablaću smo do prvih dana listopada pokopali sedam ili osam župljana, nasuprot samo tri krštenja. U Mandalini je ove godine nešto bolje i dosad je bilo podjednako krštenja i pokopa, četiri-pet. Vjenčanja gotovo da i nema, međutim, župljani ih nerijetko žele obaviti u katedrali i tome se pater Paul nikad ne protivi. - Sam sam, ali sve stignem. Već dvije godine – od 6. srpnja 2015. - ovdje službujem nakon brata spiritanca patera Josephata koji je iz Tanzanije i vratio se u Slavonski Brod. Nakon njega, došli su pater Robert, koji se u međuvremenu vratio u Poljsku, potom pater Tomislav Mesić, sada također u Slavoniji - iznosi Karim.

Nakon engleskog jezika s kojim je odrastao i na kojem se školovao u Sierra Leoneu i kasnije francuskoga, brušenoga u misiji u Alžiru i Parizu za vrijeme novicijata, trebao je savladati nimalo lagan hrvatski, ali nije zadovoljan, premda govori sasvim dobro.

Volim se družiti

Prijatelja ima dosta među svećenicima i župljanima i u Hrvatskoj mu je općenito super - kazao je kratko i nasmijao se. No, dodao je i to da je, kao spiritanac, svugdje stranac, no posvuda se osjeća kao kod kuće i ne poznaje "nikakve razlike u mentalitetima", jer su mu svi ljudi jednaki.

Budući da je prije dolaska u Šibenik nekoliko godina službovao u Osijeku, zamolio sam ga za mišljenje o narodnoj muci sve većeg iseljavanja iz Hrvatske, Slavonije naročito, a šire, zanimalo me smatra li da su masovne migracije islamskog stanovništva ugroza europskih kršćanskih temelja.

- Da, Slavonija koja je nekad hranila i Dalmatince kada su išli trbuhom za kruhom sve je pustija, mahom idu u Irsku za boljim životom. Ta je zemlja sada zeleno polje, no to je slika dinamičnog života čovječanstva. U povijesti je bilo vrijeme kada su Europljani bili izbjeglice u daleke krajeve, poput Iraca i drugih u Australiju i ono što su tamo napravili Aboriđinima sigurno nije dobro, iznosi pater Paul. A sada naglašava, drugi dolaze u Europu i traže sigurnost, te je njemu kao spiritancu, ali i čovjeku iz Sierra Leonea strano da je različitost vjera zapreka skladnom životu neke zajednice.

Muslimani i kršćani

- U mojoj zemlji većina stanovništva, 60 posto su muslimani, a ostali su kršćani, od čega je 30 posto katolika. Ne samo da živimo u snošljivosti, nego se te dvije konfesije isprepleću toliko živo da se ljudi međusobno žene, a nije rijetkost ni da sin iz čistog muslimanskog braka prijeđe na katoličanstvo i postane svećenik. Vjerujemo da postoji jedan bog, a slavimo ga u više vjeroispovijesti. I jest, to je u suglasju s porukama i nastojanjima pontifikata pape Franje. Slaže se s nama u Sierra Leoneu i mi s njim! - poručio je na kraju pater Paul Karim.

Uostalom, među dugoročnim ciljevima spiritanaca na istaknutom je mjestu dijalog s islamom i utoliko je predani misionar pater Paul Karim očito, prava osoba na pravom mjestu.
 

Hrvati, jedete previše mesa!

Jedino što bi moglo zamirisati na nekakav blagi prigovor patera Paula Karima Hrvatima, ako se uopće može nazvati prigovorom, jest da jedemo previše mesa!

- Ljudi nisu debeli, nego su jači, a i ja sam uz njih postao jačim nego inače, nasmijao se pater, pogledavši prema svome trbuhu. Jedva je istaknut, no i to mu smeta.

- Pečeno, uvijek pečeno, svaki dan, a ne bi trebalo, previše je to, zamjera i samome sebi. U njegovoj zemlji, objašnjava piletina je vrhunac trpeze i časti kakva se gostu može ukazati, a ovdje mu ponekad nedostaje što nema afričkih namirnica, voća, povrća i začina. Malo crnog vina popije za vrijeme obroka i to je naučio kod Francuza u Alžiru. Inače, tradicionalni napitak u njegovoj zemlji je čaj, a bila mu je u početku neobična i potreba domaćina kod kojih gostuje da mu poklone bocu kakvog pića. Navikao se međutim, na taj običaj i skrenuo mi pažnju na pravu zbirku uglavnom neotvorenih boca različitih žestica.

- Što je previše, previše je, nasmijao se pater Karim. No, odmah je napomenuo da se uistinu svugdje osjeća dobro!

Naslovnica Šibenik