Dalmacija Šibenik

svi žele pomoći

Priča koja dira u srce: haski Wolf, s dva metka u tijelu još uvijek vjeruje ljudima, a oko njega se okupio pravi 'čopor' ljudi dobre volje

svi žele pomoći

Kada sto ljudi udara psa, a jedan ga pomazi, on će zbog tog jednog steći povjerenje prema svih stotinu. A neka jedan pas ugrize čovjeka, čovjek je takav, on će zbog tog jednog ubiti sto pasa. Eto, to je razlika između nas i ovih divnih stvorenja, to sam negdje pročitala i to je stvarno tako. Wolf mi je to i pokazao. Onaj dan kada sam ga išla skupiti, nakon svega što je preživio, nakon što su ga propucali iz pištolja, zatukli lopatom, vezivali žicom, ja mu ne bih zamjerila da me onako jadan i izranjavan ugrizao ili barem pokušao ugristi kada sam mu prišla da ga uzmem u ruke.

Otkud on zna da sam došla da mu pomognem, kada su ga drugi koji sebe zovu ljudi tako unakazili? Ali ništa, ni traga agresivnosti u tom malom biću, samo te velike oči koje gledaju u vas kao u Boga, zahvalne do neba što ste mu pomogli... - priča nam Gordana Gambiroža iz Knina, a onda i sama iz svojih velikih, dobrih očiju otare suzu, a ganuti su i svi koji je, po tko zna koji put, slušaju u kninskom kafiću "Škafić".

Prošlog tjedna Hrvatsku je - urbi et orbi - obišla priča o jednom Kninu u kojem se, dvadeset i dvije godine nakon "Oluje", stvari još rješavaju oružjem. O Kninu u kojem 78-godišnjak brani svoje koke ispred čopora pasa lutalica oružjem, policija mu je prije nego što ga je pritvorila našla u kući pištolj, dvije automatske puške i 1437 komada streljiva, od kojeg 1160 komada puščanog i 247 pištoljskog streljiva, a "kompletan arsenal je neovlašteno posjedovao".



S tim je arsenalom dva psa koji su mu zaklali osamnaest koka ubio, a dva su mu uspjela pobjeći. Jednog još traže, a drugi je mladi haski kojeg su u udruzi "Kninske šape" prozvali Wolf. Zbog svoje fizičke sličnosti s vukom. Iako trenutno, s obzirom na svoje fizičke mogućnosti, više podsjeća na bakicu iz "Crvenkapice".

- Mi se ne petljamo u istragu, tu je policija, državno odvjetništvo... U redu je braniti svoje koke, ali trebao je nazvati policiju, policija bi zvala nas, veterinare, nešto bi se napravilo, mi bismo zbrinuli pse, on bi dobio odštetu i svi sretni i zadovoljni. Ne može čovjek više danas u kući držat oružje! Pa nije više rat, trebamo ostaviti to iza sebe i ići naprijed.
Životinja nema pojma što radi, ali čovjek ima, morao bi imati svijest i odgovornost o svojim postupcima - priča nam Gordana, dok mi oko sebe gledamo jedan sasvim drugi Knin koji se tu toplu rujansku večer babljeg ljeta okupio u "Škafiću".

Jedan topli, ljudski Knin, Knin koji je došao dati podršku i Wolfu, i udruzi "Kninske šape", odnosno "Berta", kako se zovu, bili su tu ne samo "vau - vau, mijau - mijau" ljubitelji, nego i brojni drugi Kninjani, između njih i prvi među jednakima, gradonačelnik Marko Jelić, njegovi zamjenici Kristina Perić i Mario Ćaćić. Maleni je haski oko sebe okupio pravi čopor dobre volje, moćnu gomilicu koja će se - sva je prilika - zakotrljati u lavinu i nakon koje Knin više nikada neće biti isti.

- Kako je došlo do toga da se haski pretvori u lutalicu? Njegov gazda, mladi dečko, otišao je kao i toliki drugi prije njega raditi vani, u Irsku. A psa je ostavio djedu i baki, koji o njemu nisu vodili računa. I budući da je to pasmina koja živi u čoporu, našao ga je među brojnim kninskim lutalicama. I dogodilo se to što se dogodilo. U svakom slučaju, tog psa je vlasnik kojeg smo našli po čipu psa prepisao na udrugu, pa je on sad i formalno naš - veli nam Goga, koja se zajedno s četiri, pet članova udruge "Berta" brine o nekih 35 životinja, što pasa što mačaka. I to na način da ih svaka od njih drži po šest, sedam - svaka svojoj kući!

Tu su još predsjednica udruge Željana Milivojević, pa Lorena Popović, paZrinka Kalat, pa Gogina kćerka Katarina.

- A po ulicama tih nesretnih životinja ima još masu! A mi ne možemo uzimati nove dok ne udomimo ove stare, jer mjesta kući više nemamo. A sad ide zima. Dosad smo se, u ovih par mjeseci otkako smo radile na registraciji udruge, snalazile same i za hranu i za veterinarske troškove kako smo znale. Najviše nam je pomogla udruga "Vox animalis" iz Wurzburga u Njemačkoj, iz Bavarske. Da nije njih ne znamo kako bismo. Puno su nam pomogle Dženi i Sabina, dođu jednom mjesečno, donesu nam hranu i potrepštine, udome naše pse u Njemačkoj - priča nam Željana Milivojević, čija je priča o zbrinjavanju životinja počela romantično, kao u filmu.

Nazvao ju je na Valentinovo njezin dečkoIvan Šimić - inače apsolvent veterine koji radi kao picajol, pizza majstor u pizzeriji "Tenen" - i kazao da ima dar za nju. U kutiji je bila mala brak jazavčarka Maša koja je dolutala pred pizzeriju tog Valentinova.

Tko zna, možda mala jazavčarka stvarno bude "brak" jazavčarka, pa sve skupa urodi i - brakom...
Da je problem lutalica u Kninu uistinu velik, i da s te strane novoosnovana udruga "Berta" radi ogroman društveno koristan posao, potvrdili su nam i kninski gradski oci. Gradonačelnik Jelić i njegovi zamjenici ne samo da su došli, nego su i još jednom ponovili kako će se založiti da se Udruzi nađe prostor za azil, odnosno smještaj napuštenih pasa i maca lutalica za koje će se vrijedni kninski volonteri moći skrbiti kao za najrođenije. Mario Ćaćić sam ima psa i dvije mačke.

- Živi u kući, pa može, dok ja u stanu nemam uvjeta za psa, a voljela bih mopsa. Ne mogu imati ni mace jer su mi djeca, blizanci, alergični na mačke - kazala nam je dogradonačelnica Kristina, koja se zato iskupila kupujući deset papirnatih narukvica koje je udruga "Berta" te večeri prodavala u "Škafiću".

Prihod od njihove prodaje, za što je gazda lokala Antonio Šostar velikodušno ustupio prostor, i sam se ponudio - ide za financiranje udruge. I inače je, kažu nam, "Škafić" poznato "dog friendly" mjesto u Kninu, jedini kafić u gradu u koji možete doći i ući s psom unutra i popiti kavu. Pa je tako tu te večeri bio i Viktor Škegro sa svojom maltezericomNeri, pa onda i Nora i Nenad Tisaj iAnamarija Teskera sa svojim retriveromDanteom kojima je "Škafić" druga kuća. "Le tout" Knin na četiri noge skupio se tu te večeri...

No, dug su put Gordana i cure prošle dok je došla do te večeri.

- Mi od nula do dvadeset i četiri brinemo o malim mačićima, štencima, velikim, odraslim psima, cijeli dan smo na terenu, u Šibeniku smo kod veterinara svaki drugi dan zbog Wolfa, ne znamo još hoćemo li mu vaditi ove metke iz tijela, hoće li ostati živ, ima otvorenu ranu na glavi, prima infuziju..., - sve nam u jednom dahu priča Gordana i opet veli... ne žali se ona. To je drži na životu. To i njezino troje djece i dvoje unučadi.

- Imala sam rak grlića maternice, prošla sam kemoterapije, vanjska i unutarnja zračenja, i ove me beštije drže. Bez njih možda danas ne bih bila ovdje. Mene su ljudi pitali bojim li se, jer moje je ime izišlo javno, kao osobe koja se zbog napuštenih pasa suprotstavlja ljudima koji se obračunavaju i oružjem, ja sam rekla - ne, ne bojim se. Već sam jednom gledala smrti u oči, pa ako treba mogu i opet. A na ljude apeliram - ne bacajte životinje na cestu, javite nam se, pomoći ćemo. Jučer smo skupili jednu njemačku ovčarku izgladnjelu, čovjek je nazvao sa željezničke stanice, da je tri dana tamo, dao joj je svoju marendu. Skidam kapu gospodinu. Ta malena je od jutros kod nas, šili smo joj nogu, imamo već udomitelja za nju...

Dakle, može se, samo trebamo uprijeti svi zajedno...

Naslovnica Šibenik