Naime, malo se što može u tolikoj mjeri koliko klapski pjev (i klapska pisma) prepoznati kao trajna i čvrsta vezivna nit u tkivu sveukupnoga narodnog života Dalmacije; nit koja se proteže od veselja do tuge, od pira do sprovoda, od rođenja do zadnje želje, od krčme do crkve, od konobe do teatra i festivalske pozornice, od zore do ponoćne serenade, od zvizdana do miseca, od otoka do vlajlanda, od komina do glazbenog studija.
Ta sveprisutnost klapa i klapskih pjevača na baš svim karakterističnim "točkama" Dalmacije – a pokazali su se kao glazbena činjenica i diljem globusa, i na dalekim meridijanima – na svoj je način i Dalmovnicu obvezala na to da je teme iz orbite dalmatinske pisme "povuku za pero" valjda svaki put kad se u tom svemiru odsvira neka nova nota. A osobito ako ta nota (ne daj Bože) ugrožava napor i potrebu da se klapsko pjevanje čuva i održi kao specifičan etnomuzikološki pojam i prepoznatljiva odrednica dalmatinskog identiteta, i to u životnom prezentu, a ne u muzeju.
Toj, \'ajmo reći, privilegiranoj poziciji klapske pjesme i pjevanja u ovoj kolumni ide u prilog i okolnost da je prva Dalmovnica, napisana prije više godina, bila neka vrsta obrane izvorne dalmatinske pisme od njezinih "unutrašnjih neprijatelja" – od onih koji su je lažno predstavljali gurajući je s trgova i kaleta na gluha prostranstva nogometnih stadiona, gdje joj mjesto nije, kičasto "upakiranu" s instrumentima, zvučnicima i aranžmanima koji joj nipošto ne pripadaju!
U jednoj prilici branio sam je – svjestan sam da ova riječ "branio" zvuči pretenciozno, pa se, evo, ispričavam zbog pretencioznosti – i od pokušaja svojevrsne redikulizacije kroz opaske tipa da su "klape nastale zato što konobe nisu imale džuboks" ili da je ta vrsta pjevanja zapravo "logopedska vježba onih koji u svakodnevnom govoru gutaju vokale", a pri čemu se potpuno zanemarilo činjenicu da je UNESCO 2012. godine uvrstio dalmatinsko klapsko pjevanje u Registar zaštićene svjetske kulturne baštine. Ovaj put, srećom, nema potrebe ni za kakvim obrambenim gardom, dapače – prilika je da se dalmatinsku pismu časti, slavi, afirmira i promovira, a to mnogo bolje od mene radi (kao uistinu najpogodniji medij) sjajna i s razlogom slavna splitska klapa "Lučica", neka vrsta živog spomenika klapskom pjevanju.
Dva su razloga zbog kojih Dalmovnica, evo, na samom isteku ove godine "sekundira“ klapi "Lučica". Iz Hrvatske glazbene unije stiglo je, naime, na njihovu adresu priznanje "Status 2015." koje se dodjeljuje za izniman doprinos hrvatskoj glazbi, no još je važnije – treba, zapravo, reći zvučnije od toga – to što je upravo izašao na sunce njihov CD naslovljen "Splitski teštamenat 2", s dvanaest tradicijskih pjesama u obradi dugogodišnjega glazbenog voditelja klape Duška Tambače, koji je rečene napjeve bilježio (kao i one s "prvog teštamenta") tako što bi ih čuo od starijih kantadura u Getu, na Pjaci, u Dioklecijanovim podrumima ili po luškim i varoškim konobama.
S bašćinom se, kaže Tambača, ne da trgovati, s njom se živi: "Mi sadašnji, naravno i mi u \'Lučici\', uvijek smo u poslu primopredaje, posrednici koji primaju u naslijeđe i predaju dalje. Živa smo poveznica između oporučitelja i baštinika, čime se ostvaruje neprekinutost tradicionalnog klapskog pjevanja. Ti napjevi su bašćinski glasi, oni su izuzetno važna karika predajne pučke kulture, dio naše nacionalne iskaznice u svijetu, poput jezika kojim govorimo, a prava je svrha predaja teštamenta mladim pivačima, novom naraštaju koji mora znati čuvati izvornost i kloniti se klapske estrade."
Upute "oporučene" mladima iz klape koja je na javnoj sceni već pedeset godina posebno dobivaju na težini kad se zna da je početna pjevačka postava – ona od prije pola stoljeća – vrlo malo izmijenjena, a moto je ostao isti kao na početku: pjesmom širiti radost oko sebe, guštati u pjevanju, u izvedbi čuvati dalmatinsku izvornost i predati je novim generacijama. Danas pjevaju u sastavu Mirko Tripalo (prvi tenor), Gordan Mišetić Čoks (drugi tenor), Duško Tambača (bariton), Neno Smodlaka (bas-bariton), Milivoj Tafra (prvi bas) i Jure Nižetić (drugi bas).
Glazbeni im je voditelj, rekli smo, Duško Tambača, a ministar vanjskih poslova Mišetić Čoks, renesansni čovjek baždaren na stalni rad s milijun okretaja, bivši ragbijaš i strastveni čuvar izvornosti naše pisme i svoje klape: "Zna se šta je klapa. Nema gitare, mandoline, armonike, trube, flaute ni klavira, nego – prvi tenor, drugi tenor, bariton, bas bariton, prvi bas, drugi bas i gotovo. Sve ostalo nikako ne more bit klapa, ne more se tako zvat." Da, tako svi u klapi misle i tako pivaju, desetljećima. Vrijedilo bi ih, što se mene tiče, zaštititi zakonom.