island vs. britanija reykjavik drži da nije odgovoran za svoju propalu banku
Priča o propasti britansko-nizozemskih uloga vrijednih 3,8 milijarda eura u islandskoj mrežnoj (online) banki Icesave vrlo rječito oslikava sadašnji trenutak svjetskog neoliberalnog sustava.
Neki kritičari pobliže ga označavaju upravo kao sustav britansko-nizozemske financijske oligarhije sa središtem u londonskom Cityju, kojemu je čak i newyorški Wall Street tek ovisni ogranak.
U Velikoj Britaniji i Nizozemskoj država je već isplatila propale štediše, koje kritičari sustava zovu i “neuspjelim kockarima“, a sada te države od propalog islandskog bankarstva – zapravo islandske vlade, zapravo od 320.000 Islanđana – traže da im tu štetu nadoknade: u prosjeku 25.000 dolara svakom štediši!
Što bi to značilo za Island? Gola gospodarska statistika kaže da je to 60 posto ukupnog islandskog društvenog proizvoda. A slikovito: svaki Islanđanin, koji u svemu tome nije ni luk jeo, ni luk mirisao, trebao bi engleskim i nizozemskim ulagačima/kockarima plaćati 99 eura mjesečno tijekom osam godina! Najslikovitija je, pak, islandska ministrica vanjskih poslova Ingibjörg Sólrún Gísladóttir.
- Odšteta koju bismo morali platiti bila bi dvostruko veća po stanovniku u odnosu na reparacije koje je po Versailleskom sporazumu morala platiti Njemačka”, rekla je ona. “Takvo što ne možemo podnijeti.
Usput, ta ratna odšteta koju su Engleska i saveznici nametnuli Njemačkoj dovela je do razorne inflacije, pada Weimarske republike i uspona Hitlera. Budući da je nekakav islandski Hitler danas malo vjerojatan, Britanci su zahtjeve poduprli svojim antiterorističkim zakonom, čime su Island proglasili terorističkom zemljom i tako je isključili iz svjetskog financijskog sustava.
IHS Global Insight, najveća svjetska organizacija za ekonomiku, upozorila je Island da će “morati pristati na odštetu ako imalo želi spasiti svoj poljuljani ugled”.
- Oprostite, ali tko je ovdje terorist? - odgovorio je na to u ime islandske većine od 93 posto Andres Magnusson, komentator Icelandic Financial Newsa.
Prema londonskom Financial Timesu, islandski predsjednik Ólafur Ragnar Grímsson – koji je, istina, 2005. godine u Londonu hvalio iskorak “mladih vikinških bankara” u Veliku Britaniju, da bi danas postao stup tamošnjeg “pokreta otpora” – sve češće diskretno spominje magičnu riječ “Suez”, povijesno važno strateško mjesto Britanije.
"Nije sve u novcu”, diskretno pripominje Englezima, dodajući da bi nove velesile Kina i Indija i te kako rado iskoristile ovaj otok kao središte svoje arktičke logistike, što možda Englezima i ne bi bilo po volji. Britanski ministar financija Alistair Darling BBC-ju na to je rekao da će Island svoj dug platiti kad-tad, ali – i tu leži vjerojatni kompromisni ishod sukoba – da će se to razvući na “mnogo, mnogo godina”.
Za promatrače sa strane, cijela ova priča možda bude poučna u promišljanju sustava u kojemu žive, sebe samih u nekoj sličnoj prigodi i odnosa elita domaćih i stranih, velikih i malih, poslovnih i političkih – i običnog svijeta (naroda, demosa) koji uvijek u konačnici plaća sve račune.