Digla se to jutro u pet i po, prošetala psa i bacila na kuhanje ručka. Jučer je, srećom, pokupovala sve što joj treba, bila je na splitskom pazaru, prošpartala ga uzduž i poprijeko, imala je umjetne trepavice, ali nitko joj nije klicao. Svi su joj htjeli samo oguliti novčanik. Uvijek se sredi kao da ide na posao, tek sandale je odaju da ima žuljeve. Danas je čeka opet onaj ubitačni ritam dvokratnoga rada, no djeca ne mogu bez ručka. Ali, ona ima viziju i uporna je, vjeruje u sebe, u svoj tim i svoj narod.
– Kakav tim, kakav narod? Šta lupetaš – trgne se od vlastitih misli dok šufigaje kapulu. Sjeti se da nije prostrla robu i prepeglala gomilu što čeka još od prekjučer, da uskoro mora pripremiti doručak i napraviti frizuru, ni vlastite krevete još nije pospremila, a koliki je ...
– Kakav tim, kakav narod? Šta lupetaš – trgne se od vlastitih misli dok šufigaje kapulu. Sjeti se da nije prostrla robu i prepeglala gomilu što čeka još od prekjučer, da uskoro mora pripremiti doručak i napraviti frizuru, ni vlastite krevete još nije pospremila, a koliki je ...