Osim 30 obljetnice upisa Dioklecijanove palače na listu UNESCO-a, ove godine navršava se i jedna crna obljetnica. Prije pedeset godina, 1959. godine, odlučeno je da se sravni jedno od najljepših mediteranskih groblja na Sustipanu, što je prema mišljenju mnogih stručnjaka i kroničara najveći kulturocid u novoj povijesti Splita.
Od osnutka groblja 1826. pa do Drugog svjetskog rata tamo je ukopano više od 50.000 Splićana, više nego je Split imao živih stanovnika četrdesetih godina prošlog stoljeća.
Monstruozno razaranje
Tom monstruoznom razaranju gradske povijesti pomogla je i struka, dapače, krema povjesničara umjetnosti i urbanista. Političku odluku da se sravni groblje podržali su akademici Stjepan Gunjača i Kruno Prijatelj, kao i braća Jerko i Tomislav Marasović, koji su izradili prijedlog novog Sustipana bez groblja.
Taj plan su podržali i vodeći splitski urbanisti - Stanko Dvornik, Milorad Družeić i Budimir Pervan. Izostankom sa sastanka izbjegli su se očitovati akademici Milan Prelog, Andro Mohorovičić i Cvito Fisković koji je bio direktor Konzervatorskog zavoda. Izdvojena mišljenja imali su Vladimir Rismondo, Ksenija Cicarelli te Duško Kečkemet, koji se jedini oštro suprotstavio uništenju groblja.
 |
| Sa sustipanskoga groblja, 1. studenoga 1934. |
Zaključak koji je donijela Komisija većinom glasova predviđao je da se Sustipan pretvori u park u kojem će naglašenu ulogu imati arheološki nalazi, a planiralo se tu sagraditi i muzej hrvatskih arheoloških spomenika. U zaključku je pisalo da se na Sustipanu sačuvaju vrijedni nadgrobni spomenici koje su radili kipari, poput
Ivana Rendića, Tome Rosandića i
Ivana Meštrovića.
- Ali, od toga nije bilo ništa - napominje Duško Kečkemet, koji drži da konzervatori, kojima je bio na čelu Cvito Fisković, nisu ni s čim pokušali zaštititi vrijedna djela splitskih kipara, klesara i obrtnika. Nakon toga krenulo je uništavanje. Skulpture su obarane konopcima, a nadzemni dijelovi rušeni su dinamitom.
Spomenici na kamionu
Kečkemet je potrpao u kamion nadgrobnih spomenika koliko je mogao i odvezao ih u Muzej arheoloških spomenika i Muzej grada. Oko dvije trećine pokojnika ostalo je na Sustipanu, a neke kosti završile su u rupi kraj crkve sv. Stjepana.
 |
| Demontirane i porušene grobnice prije odnošenja 1961.
|
Koliko je cijeli prizor divljačkog uništavanja bio strašan, svjedoči anegdota s
Miroslavom Krležom, koju je zabilježio
Živko Jeličić. Krleža se u to vrijeme našao u Splitu i posjetio Sustipan. Vratio se prestravljen viđenim. Osobito dijalogom dvaju grobara:
- Jesi li mu dao tetu? - pitao je jedan.
- Neka prvo plati. Eno mu je u crkvi, pod bankom, lipo sam je zamota u novine, ne fali joj ni koščica - uzvratio je drugi.
Krleža je poslije pisao Jeličiću da će, dođe li opet u Split, svratiti samo u njegovu ulicu.
Kečkemet drži da su odluku o uklanjanju groblja donijeli Komitet i Općina. Gradonačelnik je bio
Rade Dumanić. Tko je iz Komiteta “zaslužan “, možda se neće nikad utvrditi.
- Nikad nisam stupio u zgradu Komiteta, nije se znalo tko tamo donosi odluke. Arhiv nije bio dostupan, a sada vjerujem da je uništen jer mnogima ne odgovara da se doznaju istine - drži Kečkemet.
sandi vidulić
|
Nagrađeni
U godinama koje su uslijedile “grobari” sustipanskog groblja dobili su nagrade Grada Splita za životno djelo: Gunjača (1970.), Fisković (1974.), Prijatelj (1981.), Jerko (2006.) i Tomislav Marasović (2009.), te Rade Dumanić (1988.) koji je bio gradonačelnik u vrijeme kad se rušio Sustipan. Istini za volju, treba priznati da su nagrade za životno djelo dobili i oni koji su se suprotstavili tom barbarizmu: Rismondo (1979.) i Kečkemet (2005.)
|
|
Suze iz očaja
Duško Kečkemet je imao prijedlog da se sačuva trećina groblja koja je imala najvažnije spomenike i najljepše željezne ograde, uključio je i krajobraznog arhitekta Smiljana Klaića u plan nalik onome za spomen-groblje u Varaždinu. Ali, taj prijedlog nije prošao.
- Kad je vidio kako se uništava vrijedno drveće, Smiljan Klaić se uhvatio za glavu, plakao je i vikao u očaju - prisjeća se Duško Kečkemet
|