obitelj jeleč prije 10 je godina iz zenice ušla u hrvatsku sa sto maraka, nadajući se boljem životu
 |
| Viktor i Suzana s djecom. Da bi iz sobe ušli u kupaonicu, moraju izići na ulicu Duje Klarić / cropix |
| Četveročlana obitelj danas živi u unajmljenoj garaži od 14 kvadrata. Otac radi za škverske kooperante, a majka ponekad čisti portune, jer većinu vremena provodi s bolesnim sinom... |
| piše diana barbarić |
U Hrvatsku smo iz Bosne, iz Zenice, ušli sa sto maraka prije deset godina nadajući se boljem životu. Sada na tekućem imam minus od skoro četiri tisuće kuna, znači manje novca nego što sam onda imao. A propadne li škver, propast će i firma za koju radim i tek ću onda biti nigdje, ja i moja žena i naše dvoje djece - rekao nam je mršavi čovjek, sav opaljen suncem, kojega smo upoznali sasvim slučajno kad je u splitskom Centru za socijalnu skrb ispunjavao obrazac za jednokratnu novčanu pomoć.
Društvo su mu pravili žena Suzana i dvoje djece, tinejdžer i djevojčica koja će sada krenuti u drugi razred, a nakon što smo ih upitali koje ih zlo dovodi (jer rijetko koga neko dobro dovede pred vrata Centra ), kazali su da će nam to najbolje objasniti ako ih posjetimo u njihovoj kući. Zapravo, nije njihova, nego u njoj žive i nije kuća nego garaža...
‘Jedva preživljavamo’
I, eto nas na adresi Nikole Tavelića 2, na Visokoj. Spuštamo se skalama s ulice i uskim prolazom ulazimo u nešto u čemu neke normalne obitelji drže alat ili neke stare odbačene stvari. Dočekuje nas pater familias, inače zavarivač u jednoj kooperantskoj tvrtki pri splitskom škveru, koji je neko vrijeme bio “na čekanju”, a taman su ga taj dan zvali da opet dođe na posao.
- Evo vidite gdje živimo - pokazuje nam čovjek svoju nevolju, pa nastavlja:
- Ja se nemam čega sramit. Ne pijem, ne drogiram se... jedini mi je porok duvan. Nikad nisam bio kažnjavan, policija mi nikad nije bila na vratima, posao tražim od jutra do mraka, a opet jedva preživljavam - govori Viktor Jeleč, čija četveročlana obitelj živi u tih mizernih 14 kvadrata i pravo je čudo kako je u tim neljudskim uvjetima njihova kćerka, koja će sada biti “drugašica”, postigla vrlodobar uspjeh.
Naime, djevojčici je dnevni boravak ujedno i jedina radna soba koju ima, a u njoj osim cijele obitelji živi i mačak, kojega su nabavili ne zato što su ludi za kućnim ljubimcima nego zato što im je puna kuća miševa.
- Pomoći nemamo niotkuda. Gazda nam je čak i dobar, tolerira ako koji dan zakasnimo s plaćanjem stanarine, tako da ovdje živimo već sedam godina, ali ovo nisu uvjeti prikladni za životinje, a kamoli za djecu. S druge strane, za tisuću kuna, koliko maksimalno možemo izdvojiti za podstanarinu, ne možemo ništa drugo ni naći. A kad dođeš na Socijalno, kad tražiš neka svoja prava, oni te samo šalju od sobe do sobe i prije nego što ti išta bude jasno, već si na ulici - govori nam Suzana, koja kućni budžet povremeno popuni tako što čisti portune i kafiće, ali s obzirom na sinovu bolest najveći je dio dana vezana uz njega.
- A još uvijek nemam status njegovateljice. To se još uvijek rješava - razočarana je ova mlada žena.
- Sve što želim je neki normalan stan za svoju djecu i da im ujutro mogu dati neku pristojnu marendu - govori Viktor, pa otvara frižider u kojemu je tog dana bilo osam jaja, tegla mermelade i jedno vrhnje.
A na njegovu tekućem računu minus od četiri tisuće kuna, iznos koji netko mrtav hladan potroši za jednu večeru, a njemu velik kao kuća o kojoj sanja.
Broj za pomoć
Ljudi dobre volje koji žele pomoći ovoj četveročlanoj obitelji mogu se javiti na broj 095 / 923 90 91, Viktoru Jeleču.
|
--------- OKVIR end ---------