Novi Zeland, Tonga, Samoa, Fidži, Irska, Velika Britanija, Australija… i Brač. Osim što su otoci, spaja ih i jedna zajednička strast - ona prema ragbiju.
Poslijepodne je i tridesetak se djece okupilo na Velikom placu, travnatom i zbog jutarnje kiše blatnom nogometnom igralištu u Supetru. Mlađi, stariji, dečki i cure, svi zajedno jure i dobacuju se loptom pred igru. Ovo je izvanredno okupljanje, mimo svojih školskih, klupskih i dnevnih obveza, koje su upriličili za Slobodnu Dalmaciju, a vole, priznaju, ovakve prigode. Tada su svi opet na okupu.
Mame sjede uz svlačionice, ima sokova, kolača. Prava mala gozba. Kada je započela igra poredale su se pored terena i stale grlato navijati napinjući se uz rub igrališta.
Mame su glavne
- Kroz ovih nekoliko godina naučile smo i pravila. Pogotovo jer je nedavno bilo i Svjetsko prvenstvo. To se doma moralo gledati. Jednom smo na nekom susretu i zaigrale, ali bez obaranja. To je bila živa strka. Trebalo je primijeniti ta pravila, a ovo je sport kao niti jedan drugi. Mi, mame, inače se i privatno stalno družimo. Partiji su svako malo. Majke su vam ovdje glavni pokretači, stojimo iza svega, otkriva nam dobro raspoložena ragbi mama Danijela, nastavivši glasno bodriti oba svoja sina na terenu.
Prati ih i Emil Koljatić. Štoviše, uskače u teren i motivira. On je jedan od glavnih \'krivaca\' što je ovaj sport zaživio na Braču. Ljubav i poštovanje prema ovom sportu opipljivi su u svakoj njegovoj riječi.
- O ragbiju bi ti moga pričat do ujutro, smješka se Emil koji je i predsjednik Ragbi kluba "Brač", jedinog takvog na hrvatskim otocima.
- Rođen sam i živio u Splitu, igrao Ragbi u klubu "Nada". Kasno sam, zapravo, počeo trenirati. Mater i otac su mi iz Pražnica, malog mjesta u središtu Brača i s dvadeset godina sezonski sam se zaposlio u pizzeriji na otoku, kasnije u jednoj kamenarskoj radionici i za stalno promijenio splitsku adresu s bračkom. Međutim uvijek mi je nedostajao ragbi i počeo sam vrtjeti kako i što bi mogao. Naposljetku, uz veliku potporu iz kluba RK "Nada", 2006. osnovali smo klub, prisjeća se Emil.
Osnivači su većinom nekadašnji igrači splitske Nade, uglavnom podrijetlom s Brača. A uz Emila, idejni začetnik bio je i Dalibor Starčević, kasnije predsjednik RK "Nada" u dva mandata. Zanimljivo je napomenuti, kazuje Emil, i da je aktualni predsjednik Nade Zoran Derado član i dopredsjednik RK Brač od samog početka. Bliže od toga ne može.
- Ovamo, tebe je!, usmjerava najmlađe igrače trener Frane Radočaj.
Profesionalac je, kineziolog i mnogo radi na njihovoj kondiciji. No, ovaj se mladi Supetranin s ragbijem zapravo upoznao friško.
- Ja sam u ovo upao s neba. Nisam znao ništa. Ovo je najkompliciraniji sport s kojim sam se susreo, otkriva kasnije Frane.
No, brzo mu se uvukao pod kožu, priznaje.
U samim počecima, 2006. godine, trener je putovao iz Splita i okuražila se tada prva ekipa mladih bračkih ragbijaša koja je probila led na otoku. No, financijska situacija, privatne obaveze, natjerale su sve na pauzu. I ona je potrajala nekoliko godina. Emil, međutim, nije mogao pustiti. Gurao je i dalje. U Pučišćima je zaživio, doduše za sada samo rekreativno, Touch ragbi, bezkontaktna verzija ragbija. No, kontaktni ragbi trenirao se u Selcima, pa Pučišćima, a danas, zbog objektivnih razloga, samo u Supetru.
- Imamo petnaestak djece do četrnaest godina, mješovitu ekipu, prvi u Hrvatskoj. Zbog nas su mijenjali propozicije, da se možemo natjecati. I imamo još petnaestak djece mlađih uzrasta. Uz Nadu smo jedini koji rade s najmlađim uzrastom. Nema nas puno, ali smo stvorili jednu malu, čvrstu zajednicu. Vezali smo se. No, em je ragbi, em je otok, potrebno je mnogo truda. Ali, vrijeme radi za nas, optimističan je Emil.
Na otoku s manjkom sportskih sadržaja, ovaj se sport brzo nametnuo, osvojio najmlađe. Mahom su to školarci, a najmlađi član je šestogodišnji predškolac Marin. Prijava je svaku godinu sve više i osipanja su minimalna.
Posljednji viteški sport
- Tko dođe, govori nam Emil, taj i ostane.
- Ragbi je drugačiji. Glavni je motiv igre uživanje. Još uvijek ima onaj amaterski duh, a to zapravo znači da novac nije glavni motiv. Igraš, znojiš se, krvariš i sve zbog ljubavi prema sportu. Znate li da ragbi nazivaju posljednjim viteškim sportom? Gentlemanskim. Točnije, kažu da je to huliganski sport koji igraju gentlemani. Djeluje surovo, ali u ovoj igri tim i fairplay su najvažniji, nastavlja.
Je li je to možda još jedna tražena spona? No, ne igraju ga na Braču samo mlada gospoda, ima i nekoliko dama, i to, kako je vidljivo, vrlo borbenih.
- Cure su srčanije, preuzimaju inicijativu. Čak se više trude na treninzima. Imamo ih par koje obaraju bolje od dečki. Onda ustanu, namjeste frizuru i nastave žestoko, smije se Emil pokazujući nam dame u igri.
- Razmišljamo napravit i žensku ekipu za Rugby 7, ali nedostaju nam još tri, četiri za ekipu, tako, sve zainteresirane cure, ali i dečki više su nego dobrodošli, dodaje trener Frane.
Brač i ragbi u idealnoj su sinergiji. Ono što je važno je i blizina Splita te mogućnost nastavka bavljenja ovim sportom u klubu Nada, a onda, možda i dalje. Primjer je Andrija Grubišić, jedan iz prve generacije bračkih ragbijaša koji je nastavio trenirati u Splitu, dogurao do juniorskog kapetana pa zatim i prve momčadi Nade. Donedavno je bio trener bračkih mališana, a od ovog ljeta svoj ragbijaški kruh zarađuje igrajući za jedan londonski klub.
Prilazi nam mlada djevojka i pozdravlja nas istirući blato sa sebe.
- Ne smeta mi. Koliko sam samo puta putovala ovakva nakon treninga! Upisala sam Obrtniču školu u Splitu. Želja mi je kasnije upisati kineziologiju. Ragbi sam počela igrati ovdje, a sad igram u Nadi, priča nam sa smiješkom i predstavlja se. Zove se Anita, punim imenom Anna Maria Aracena Vladislavić. Mlada djevojka iz obližnjih Miraca, koja je na Brač s obitelji stigla prije pet godina iz Čilea, danas je došla podržati mlađe kolege, ali i zaigrati s njima. Već se sljedećim trajektom vraća u Split u đački dom.
Emilova je želja ovakvu ljubav prema ragbiju približiti svima te ga dovesti i u ostala bračka mjesta. Za to je potrebno mnogo vremena, potpore, no entuzijazma ne manjka. Njegov je otok, uvjeren je, idealan za ovaj sport.
- Oko 180 godina je trebalo da ragbi dođe na Brač - nije puno! A ta spona otoka i ovog sporta nimalo ne čudi. Jer \'ko se busa s moren, goron í stinon, u njega je veliko srce i čvrsta ruka, taman ono što za ovaj sport treba, zaključio je Emil i pridružio se roditeljima i djeci u maloj zabavi pored terena, neizostavnom druženju u ovom nadasve posebnom sportskom klubu.
Koljatić: Sve je podređeno nogometu. Nažalost...
Svjetsko prvenstvo u ovom sportu najgledanija je sportska manifestacija nakon Olimpijskih igara i Svjetskog prvenstva u nogometu. Nedavno održano Svjetsko prvenstvo uživo je pratilo 2,5 milijuna gledatelja. Ipak, priča nam Emil, najplaćeniji ragbi igrač u rangu je dvadesetog plaćenog igrača Real Madrida. |
'Ne postoje pravila. Samo zakoni'
Prijateljstvo i poštovanje prema suigračima i igračima suprotnog tima protkano je kroz sve elemente igre. Čak i među navijačima - huliganstvo je u ragbiju nepoznat pojam. |