Brda na gotovo tisuću metara nadmorske visine s kojih puca pogled sve do Orlovih stijena i vrhova Svilaje, bliže Zelovu nego Ogorju, ali katastarski pripada ovom potonjem, išpartana su cestama širokim kao da će se autoput graditi, usjeci, zasjeci, nasipi - sve je to da “labudica” može nesmetano proći vozeći dijelove budućih postrojenja. Postolja su već izbetonirana, uskoro će početi i montaža, prvi pokusni lov na jugo i buru počinje već u rujnu...
Iza projekta stoji domaća tvrtka “Aiolos projekt”, koja je u 50 postotnom vlasništvu “Akuo energye”, drugog po velični francuskog proizvođača energije iz alternativnih izvora, te u jednakom postotku hrvatskog fonda “Feh ulaganja”, a iza svega zapravo svoj kapital nastoji oploditi pet banaka, tri strane i dvije domaće koje su, ma nu, u stranom vlasništvu.
U zakutak zemlje u kojoj je stalno slušamo evergreen “investitori dragi, gdje ste” tako dolazi novac od kojeg će mnogi imati koristi: općina Muć, na čijem području se sve ovo događa, svom skromnom proračunu pridodat će preko milijun kuna godišnje na ime rente, a državi će pripasti i porez na dobit, i PDV, i naknada za zemljište, sve zajedno gotovo pola milijarde kuna.
Zatrpali put
- Svima novci, i općini i državi, a nama Tešijama ništa - govori nam Ante Tešija (70), najstariji od skupine svojih prezimenjaka, braće Slavka (65) i Branka (61), sina mu Damira (39), rođaka Željka (54) i Nevena (50), te Joze Tokića (60), te time iz storije o velikoj investiciji prelazimo na priču o Hrvatskoj, ovoj našoj današnjoj, svakidašnjoj, neuređenoj.
Neuređenoj zato što se uređenom zemljom smatra ona država koja ima sređene zemljišne knjige, a ove naše, hrvatske kroz više država u 80 posto slučajeva počivaju na izmjerama koje je provodila gotovo stoljeće blagopočivajuća carevina.
Specifičnost Ogorja su mali otočići, doci, dočići i drage, privatnih posjeda, dok je ostalo “muša”, državno, neplodno zemljište kojim gospodare Hrvatske šume. Kako država nije stvorila pravi okvir kojim bi se brzo i besplatno sredilo stanje u gruntovnicama, a malo komu se, i zbog poreza i zbog troškova postupka hoda po sudovima, to u njima vlada popriličan nered...
Zvali su nas, dakle u Ogorje Gornje, dođite, pišite.
Dakako, problem je u gruntu, ili, kako se to običava reći, imovinsko-pravnim odnosima, zato su nas ogorski Tešije zvali, kažu dođite, pišite. Pa idemo čuti što kažu:
- Gledaj ovu među od moje ograde, put priša priko nje, a oni kažu da nije. Znam dobro, to je čestica zemlje 2525, moja je - govori nam Damir Tešija, ponajveći borac za prava svoga roda.
Gledamo, stvarno nasip puta hvata suhozid.
Malo dalje je put koji uz Duboku dragu vodi do imanja Tešijinih. Presijeca ga gomila nasuta za nekakav put u okviru budućeg vjetroparka.
- Gledaj, zatrpali, natrpali materijal i gotovo...
- Ne moš autom po drva otić, il ić travu pokosit...
No, sve su to sitnice u odnosu na ključni imovinsko-pravi problem čitave ove priče: svega dvjestotinjak metara od postolja jedne vjetroelektrane imanje je Tešijinih, poveliko, sto tisuća kvadrata. A uz njih tri kamene kuće. Davno napuštene i ruševne, doduše.
- Ja sam zadnji otiša odalen, negdi prid rat, gojio sam ode koze - govori nam Željko Tešija.
- Ja sam se ode rodija - pokazuje Ante Tešija na jednu od kamenih kuća.
- I mi isto - prisnažuju braća mu Slavko i Branko.
- Ja sam do lani imao OPG, sad je na ćaći, držali smo i po četrnaest krava, sad ih imamo četri, dobiva sam i državne poticaje, a ovo ode je dio OPG-a - kazuje Damir pokazujući na kuće i zemljište oko njih.
- Ja sam mislijo ode konje gojit, pedeset konja. A kako ću? Eno tamo u Prugovu kažu da zbog buke na 500 metara od vjetrenjača nema ni zmije, ni miša, sve uteklo - govori Željko.
- Vidiš ono tamo brdo, na njemu će doći vjetrenjača, i na onom... i na onom, naše imanje će biti sa svih strana okruženo - upućuju nas Tešije u namjere investitora.
- Po zakonu vjetrenjače moraju biti udaljene najmanje 500 metara od kuća, a ode nisu ni dvisto - kazuju nam naši domaćini.
- A kako s papirima stojite - pita novinar.
- Sve je ovo naše, na me, na ćaću, na strice, na pokojnog dida, na rođake... I one one trepetljike i njive - pokazuje nam parcele obrasle u visoku travu.
- Ma, nismo mi da ne bi prodali, nego tražimo da nam se pošteno plati.
- Koliko bi to bilo?
- Tri miljuna eura!
Lijepa cijena, 30 eura po kvadratu poljoprivrednog zemljišta u Svilaji. Angažirali su Tešije i odvjetnicu da štiti njihova prava, i najavljuju da će ići do Strasbourga ako bude trebalo. Podnijeli su još u travnju prijavu građevinskoj inspekciji, a kako oni ne imadoše vremena, slali su i požurnice, no ovih još nema, a sa predstavnicima investitora više puta su pregovarali.
- Oni nas oće financijski iscrpit, plati odvjetnika, plati vještaka, plati geometra, pa da odustanemo od naših zahtjeva...
Krenusmo čuti i drugu stranu. Ante Dropuljić (nije se želio fotografirati) jedan je od dvojice direktora investitora - drugi ja Francuz podrijetlom iz naših krajeva Emil Bakić - “Aiolos projekta”. Dropuljić je i jedan od dvojice direktora “Feh ulaganja”, suvlasnika investitora, a drugi direktor je Joško Marić (nije mu smetala fotografija za novine).
Pridružio nam se na kavi dok smo razgovarali s Dropuljićem.
- To za ogradu čiji suhozid presijeca naš put, pa to uopće nije ta čestica zemlje. Bio je geometar i utvrdio, to nije to. Na cijeloj površini predviđenoj za “Vjetroelektrane Ogorje” bilo je pedesetak privatnih vlasnika zemlje, sa svima smo se dogovorili i isplatili ih. Kuće, u stvari, staje kako piše u katastru i zemljšnim knjigama, su na česticama koje mi ne dodirujemo pa se tu stvarno i ne možemo dogovarati.
Pa ne možemo plaćati zemljišta izvan obuhvata gradnje vjetroparka. A to s putom koji smo presjekli i zasuli materijalom, sličnih slučajeva smo imali devet u okviru cijelog gradilišta, znate kakvi su majstori, ali svugdje smo popravili što smo oštetili i napravili još i boljim nego što je bilo. Svugdje smo napravili rampu, napravit ćemo je i ovdje - kaže Ante Dropuljić.
- A što je s kućama niti dvjesta metara od vjetrenjače za koju zakon kaže da mora biti udaljena makar pola kilometra.
- Prvo, zakon kaže da vjetrenjače moraju biti 500 metara udaljene od naselja. A to nije naselje, jer da bi nešto bilo naselje mora biti naseljeno, tj. u njemu netko mora stanovati, mora imati infrastrukturu tipa javni put kojim se može doći, struju, vodu, sve to, a ovdje ničeg od toga nema. I, drugo, to nisu kuće, nego staje. Nismo mi ti koji kažemo da su to staje već to kažu vještaci, a tako stoji u katastru i zemljišnim knjigama to su staje i ne možemo, i da hoćemo, to platiti kao kuće - objašnjava Dropuljić, te nastavlja:
Da su to kuće, odnosno naselje, mi nikad ne bismo dobili dozvolu. U posjed zemljišta na kojem gradimo elektranu, a koje je uknjiženo na Republiku Hrvatsku, a ne na Tešije, uvele su nas Hrvatske šume temeljem ugovora po kojem njima i državi plaćamo naknadu za to zemljište.
Objasnili smo im više puta da, ako je to njihovo zemljište, a ne od države, da onda pokrenu odgovarajuće postupke s ciljem da se upišu u zemljišne knjige kao vlasnici, i tek tada ima smisla da sjednemo i nešto dogovaramo. Pa ne možemo mi plaćati dvije naknade za isto zemljište - zaključuje Dropuljić.
- Zvali su građevinsku inspekciju - uključuje se Joško Marić u razgovor - O.K. I nama bi bilo drago da što prije dođu, stvarno nemamo ništa protiv da tko god misli drugačije koristi sva legitimna sredstva, pa da se sve ovo konačno razjasni. Već smo građevinskoji i mi dostavili neke papire da imaju na uvidu. Problem im je u plaćanju geodeta, mi ćemo ga platiti ako treba i to smo Damiru Tešiji jasno ponovili više puta, ako utvrdi da smo u krivu ispričat ćemo se i platit naknadu, ali on neće ni tako...
Za sva izvlaštenja koja su se dogadila, isplaćena je pravična naknada, koju, opet, ne određujemo mi, nego nadležna tijela koja znaju koliko je za šumu, koliko za pašnjak, koliko za oranicu...Ovo šta oni hoće tri milijuna eura i prijete zaustavljanjem radova, oružjem, ratnicima, živim zidom... To je čisti reket i ucjena - tvrdi Marić.
Neuređenoj zato što se uređenom zemljom smatra ona država koja ima sređene zemljišne knjige, a ove naše, hrvatske kroz više država u 80 posto slučajeva počivaju na izmjerama koje je provodila gotovo stoljeće blagopočivajuća carevina.
Specifičnost Ogorja su mali otočići, doci, dočići i drage, privatnih posjeda, dok je ostalo “muša”, državno, neplodno zemljište kojim gospodare Hrvatske šume. Kako država nije stvorila pravi okvir kojim bi se brzo i besplatno sredilo stanje u gruntovnicama, a malo komu se, i zbog poreza i zbog troškova postupka hoda po sudovima, to u njima vlada popriličan nered...
Zvali su nas, dakle u Ogorje Gornje, dođite, pišite.
Dakako, problem je u gruntu, ili, kako se to običava reći, imovinsko-pravnim odnosima, zato su nas ogorski Tešije zvali, kažu dođite, pišite. Pa idemo čuti što kažu:
- Gledaj ovu među od moje ograde, put priša priko nje, a oni kažu da nije. Znam dobro, to je čestica zemlje 2525, moja je - govori nam Damir Tešija, ponajveći borac za prava svoga roda.
Gledamo, stvarno nasip puta hvata suhozid.
Malo dalje je put koji uz Duboku dragu vodi do imanja Tešijinih. Presijeca ga gomila nasuta za nekakav put u okviru budućeg vjetroparka.
- Gledaj, zatrpali, natrpali materijal i gotovo...
- Ne moš autom po drva otić, il ić travu pokosit...
No, sve su to sitnice u odnosu na ključni imovinsko-pravi problem čitave ove priče: svega dvjestotinjak metara od postolja jedne vjetroelektrane imanje je Tešijinih, poveliko, sto tisuća kvadrata. A uz njih tri kamene kuće. Davno napuštene i ruševne, doduše.
- Ja sam zadnji otiša odalen, negdi prid rat, gojio sam ode koze - govori nam Željko Tešija.
- Ja sam se ode rodija - pokazuje Ante Tešija na jednu od kamenih kuća.
- I mi isto - prisnažuju braća mu Slavko i Branko.
- Ja sam do lani imao OPG, sad je na ćaći, držali smo i po četrnaest krava, sad ih imamo četri, dobiva sam i državne poticaje, a ovo ode je dio OPG-a - kazuje Damir pokazujući na kuće i zemljište oko njih.
Velika je buka
- Sin mi kuvar, šta ne bi uložija ode i otvorija obiteljsko gospodarstvo za turizam.- Ja sam mislijo ode konje gojit, pedeset konja. A kako ću? Eno tamo u Prugovu kažu da zbog buke na 500 metara od vjetrenjača nema ni zmije, ni miša, sve uteklo - govori Željko.
- Vidiš ono tamo brdo, na njemu će doći vjetrenjača, i na onom... i na onom, naše imanje će biti sa svih strana okruženo - upućuju nas Tešije u namjere investitora.
- Po zakonu vjetrenjače moraju biti udaljene najmanje 500 metara od kuća, a ode nisu ni dvisto - kazuju nam naši domaćini.
- A kako s papirima stojite - pita novinar.
- Sve je ovo naše, na me, na ćaću, na strice, na pokojnog dida, na rođake... I one one trepetljike i njive - pokazuje nam parcele obrasle u visoku travu.
- Ma, nismo mi da ne bi prodali, nego tražimo da nam se pošteno plati.
- Koliko bi to bilo?
- Tri miljuna eura!
Lijepa cijena, 30 eura po kvadratu poljoprivrednog zemljišta u Svilaji. Angažirali su Tešije i odvjetnicu da štiti njihova prava, i najavljuju da će ići do Strasbourga ako bude trebalo. Podnijeli su još u travnju prijavu građevinskoj inspekciji, a kako oni ne imadoše vremena, slali su i požurnice, no ovih još nema, a sa predstavnicima investitora više puta su pregovarali.
- Oni nas oće financijski iscrpit, plati odvjetnika, plati vještaka, plati geometra, pa da odustanemo od naših zahtjeva...
Krenusmo čuti i drugu stranu. Ante Dropuljić (nije se želio fotografirati) jedan je od dvojice direktora investitora - drugi ja Francuz podrijetlom iz naših krajeva Emil Bakić - “Aiolos projekta”. Dropuljić je i jedan od dvojice direktora “Feh ulaganja”, suvlasnika investitora, a drugi direktor je Joško Marić (nije mu smetala fotografija za novine).
Pridružio nam se na kavi dok smo razgovarali s Dropuljićem.
- To za ogradu čiji suhozid presijeca naš put, pa to uopće nije ta čestica zemlje. Bio je geometar i utvrdio, to nije to. Na cijeloj površini predviđenoj za “Vjetroelektrane Ogorje” bilo je pedesetak privatnih vlasnika zemlje, sa svima smo se dogovorili i isplatili ih. Kuće, u stvari, staje kako piše u katastru i zemljšnim knjigama, su na česticama koje mi ne dodirujemo pa se tu stvarno i ne možemo dogovarati.
Pa ne možemo plaćati zemljišta izvan obuhvata gradnje vjetroparka. A to s putom koji smo presjekli i zasuli materijalom, sličnih slučajeva smo imali devet u okviru cijelog gradilišta, znate kakvi su majstori, ali svugdje smo popravili što smo oštetili i napravili još i boljim nego što je bilo. Svugdje smo napravili rampu, napravit ćemo je i ovdje - kaže Ante Dropuljić.
- A što je s kućama niti dvjesta metara od vjetrenjače za koju zakon kaže da mora biti udaljena makar pola kilometra.
- Prvo, zakon kaže da vjetrenjače moraju biti 500 metara udaljene od naselja. A to nije naselje, jer da bi nešto bilo naselje mora biti naseljeno, tj. u njemu netko mora stanovati, mora imati infrastrukturu tipa javni put kojim se može doći, struju, vodu, sve to, a ovdje ničeg od toga nema. I, drugo, to nisu kuće, nego staje. Nismo mi ti koji kažemo da su to staje već to kažu vještaci, a tako stoji u katastru i zemljišnim knjigama to su staje i ne možemo, i da hoćemo, to platiti kao kuće - objašnjava Dropuljić, te nastavlja:
Pravična naknada
- Te staje nisu u obuhvatu naših elektrana i putova koje smo gradili, mi smo plaćali sve što je do pedeset metara od tih putova, a one su dosta dalje tako da nemamo obvezu otkupljivati ih. Ovdje se radi se o kapitalnoj investiciji od državnog interesa, a kod takvih investicija dozvolu izdaje Ministarstvo graditeljstva, koje je dužno sve detaljno provjeriti prije nego što su izdane potrebne dozvole za izgradnju.Da su to kuće, odnosno naselje, mi nikad ne bismo dobili dozvolu. U posjed zemljišta na kojem gradimo elektranu, a koje je uknjiženo na Republiku Hrvatsku, a ne na Tešije, uvele su nas Hrvatske šume temeljem ugovora po kojem njima i državi plaćamo naknadu za to zemljište.
Objasnili smo im više puta da, ako je to njihovo zemljište, a ne od države, da onda pokrenu odgovarajuće postupke s ciljem da se upišu u zemljišne knjige kao vlasnici, i tek tada ima smisla da sjednemo i nešto dogovaramo. Pa ne možemo mi plaćati dvije naknade za isto zemljište - zaključuje Dropuljić.
- Zvali su građevinsku inspekciju - uključuje se Joško Marić u razgovor - O.K. I nama bi bilo drago da što prije dođu, stvarno nemamo ništa protiv da tko god misli drugačije koristi sva legitimna sredstva, pa da se sve ovo konačno razjasni. Već smo građevinskoji i mi dostavili neke papire da imaju na uvidu. Problem im je u plaćanju geodeta, mi ćemo ga platiti ako treba i to smo Damiru Tešiji jasno ponovili više puta, ako utvrdi da smo u krivu ispričat ćemo se i platit naknadu, ali on neće ni tako...
Za sva izvlaštenja koja su se dogadila, isplaćena je pravična naknada, koju, opet, ne određujemo mi, nego nadležna tijela koja znaju koliko je za šumu, koliko za pašnjak, koliko za oranicu...Ovo šta oni hoće tri milijuna eura i prijete zaustavljanjem radova, oružjem, ratnicima, živim zidom... To je čisti reket i ucjena - tvrdi Marić.
Dropuljić i Marić: Sve po zakonuDok Tešije najavljuju da će, uvjereni u svoja prava, zaustaviti radove, Dropuljić i Marić ne žele te prijetnje komentirati. Kažu kako oni, zbog sebe i francuskog partnera rade sve sukladno propisima i zakonu, napominjući kako su sigurni da nitko ove površine ne bi procijenio trideset puta vrjednijim od poljoprivrednog zemljišta na otoku Braču, a neobično im je i to da je na ovom području, kilometrima udaljenom od Ogorja, iznenada otkriven ogroman turističko-ugostiteljski potencijal. |