Sjetio se on svojedobne priče sa stranica Sedme kore vezane uz pomorca iz Ploča koji je morao platiti 74.000 kuna poreza jer su mu nedostajala samo tri plovidbena dana do magične brojke od 183 koji znače oslobađanje od plaćanja nameta na prošlogodišnji dohodak. Iako je taj član posade uložio žalbu na primljeno porezno rješenje, to ga nije spasilo od podmirivanja potpunog iznosa s pripadajućom kamatom.
Naši sindikati napravili su pomake naprijed, te su uz pomoć Slobodne Dalmacije i specijalniziranog internetskog portala pomorac.net, koji na sve moguće načine nastoje upoznati i upozoriti na sve manjkavosti u odnosu sustava prema ljudima koji kruh zarađuju na moru i od mora. No, očito se trebamo ponovno zapitati zašto je junak naše priče bio kriv zato što se razbolio prije ukrcaja na brod.
Zašto, primjerice, resorno ministarstvo u suradnji sa sindikatima i strukovnim udrugama ne bi otvorilo neku vrstu pomoračkog fonda solidarnosti iz kojeg bi se mogla isplaćivati pomoć za članove posada koji zbog bolesti ili ozljeda ne mogu odraditi svoj ugovor do kraja ili se u dogovoreno vrijeme ne mogu vratiti na brod.
Naime, svi naši pomorci u roku od mjesec dana nakon iskrcaja s palube uredno dobiju bezbroj uplatnica od kojih se jedna odnosi na “zaštitu zdravlja na brodu”.
Imajući u vidu da svaki hrvatski pomorac u prosjeku odradi dva ugovora godišnje, znači da će dvaput godišnje dobiti dvije uplatnice po 37 kuna, a kad se sve zbroji, dolazimo do godišnje svote od 2 milijuna kuna!? A što nam to država nudi zauzvrat? Malo ili ništa...
Isto tako, godinama se piše da članovi posada debelo preplate svoje zdravstveno osiguranje jer ga podmiruju i za vrijeme kada su na odmoru kod kuće iako su tada mnogi i nadalje “pokriveni” od strane kompanije na čijim brodovima plove.
Ministar pomorstva obećao je subvencionirati troškove ukrcaja vježbenika palube i stroja, ali za razliku od nekoliko stotina s(p)retnih, što je s ostalima koji godinama čekaju na ukrcaj? Mnogi prolaze golgotu da bi uopće dobili posao, a što ih čeka tijekom penjanja brodskom hijerarhijom, ne treba ni govoriti.
Država je u istom paketu mjera kazala da će potpomagati inozemne kompanije koje će ukrcavati naše kadete i asistente, no kompanija na kojoj plovim lani je angažirala samo šest mladih hrvatskih pomoraca, te još po 20 Filipinaca i Myanmaraca, te 40 Kineza.
Bez obzira na mnogoljudnost, pa i nespornu pomoračku tradiciju u spomenutim državama, sve je to malo da bi se hrvatski članovi posada zadržali na svojim pozicijama, teško stečenima tijekom proteklih desetljeća, pa i stoljeća.
Umjesto toga, Vlada bi trebala poticati domaće kompanije da što više zapošljavaju domaće ljude na svim razinama posade, a ne da se sve češće odlučuju za angažman inozemnih pomoraca, posebice iz azijskih država koji su izravni konkurenti domaćoj radnoj snazi.
Po nižim troškovima svoga rada, svakako, ali jesu li i jednaki i po stečenom znanju i vještinama bez kojih nema kvalitetnog rada na brodu?
KAP. IVICA SLAVICA