Hrvatsko narodno kazalište u Splitu je velika kuća. Koncem devetnaestog vijeka dični nam preci nepromišljeno su napravili masivno kulturno zdanje koje, upravo kao i Spaladium Arena koju stotinu godina kasnije, znatno nadmašuje naše potrebe.
Mnogo je tu stolica presvučenih tamnocrvenim plišem, kiša ti Isusova treba da bi dvoranu ugrijao u veljači, a rashladio u srpnju, a narod, znate i sami, za teatar ne mari. Ako je treća repriza nekakvog dramskog teksta, dođe, tko zna od koje svoje nevolje, ukupno sedam gledatelja, pa se četvero njih u mraku iskradu, a preostalih troje zaspu i uljudno, tiho hrču. Kad se na kraju upali svjetlo, oni prepadnuto zure snenim očima, umjesto da plješću umjetnicima.
Mnogo je tu stolica presvučenih tamnocrvenim plišem, kiša ti Isusova treba da bi dvoranu ugrijao u veljači, a rashladio u srpnju, a narod, znate i sami, za teatar ne mari. Ako je treća repriza nekakvog dramskog teksta, dođe, tko zna od koje svoje nevolje, ukupno sedam gledatelja, pa se četvero njih u mraku iskradu, a preostalih troje zaspu i uljudno, tiho hrču. Kad se na kraju upali svjetlo, oni prepadnuto zure snenim očima, umjesto da plješću umjetnicima.
