Doživjeti stotu: ‘Kamen mi je više puta umisto kušina bio’

Mara Buljubašić              Foto: Vedrana Bekavac Šuvar / EPEHA

Potiha pjesma iz staračkoga grla bila nam je vodilja do male kamene kuće u gotovo napuštenom zagvoškom zaseoku Buljubašići.

 - To ona piva i čeka da ja dođen – rekla nam je Mila Buljubašić, dok nas je vodila do sobe u kojoj je ležala njezina majka Mara Buljubašić. Ova je starica dobrano uhvatila 102. godinu i najstarija je Zabiokovka i stanovnica Imotske krajine, a zasigurno je jedna od rijetkih u Dalmaciji s prevaljenom 100.

- Bako, kako si?, bilo je prvo što smo je pitali po dolasku.
- Nikako, ćerce moja, grumenčić crne zemlje primaka se kraju – tiho će ova još uvijek bistra 100-godišnjakinja koju noge, nažalost, već nekoliko godina ne služe. A slabije, kaže, i čuje. Do prije osam godina, održavala je vinograd i sama pravila vino, u kojemu nije bilo ni trunke šećera, priča nam baka Mara, koja je udovica ostala prije punih 50 godina. Od djece ima samo svoju kćer Milu, udanu u isti zaseok, samo nekoliko kuća dalje, te četvero unučadi i desetero praunučadi. Svi je oni obilaze, ali, kako kaže, neće nigdje iz svoje kuće.

  - I kraljeva kćer je voljela svoju kolibu više nego očeve dvore, sa svoga ognjišta ja ne idem nigdje – reći će baka Mara, dok rukama gladi bijeli lancun.

 - Bako, kada si rođena?, pitamo je, a ona spremno odgovara: - Dvadeset prvi jedanaestoga ijadu devesto šeste na Gospu od Zdravlja i zato ti mene moja Gospe čuva. U liječnika je rijetko zalazila, osim prije sedam godina, kada je operirala očnu mrenu.

 - Mile, šta ona govori – priupitkivala je svoju kćer, želeći uvijek čuti prvenstveno iz njezinih usta riječi koje joj očito puno znače.

 - Mama, ona te pita kako to da si doživila stotu.
 - A kako, ni sama ne znan. Puno san radila, kopala, drva sjekla, u planinu svaki dan odlazila, kamen mi je više puta bio umisto kušina i nije mi tvrd bio, a danas su mi i meki kušini tvrdi, dite moje. Za spizu joj ne treba puno, tek jedan obrok na dan pojede žlicom. Jede voća i povrća, ponekad malo čokolade i nikada se u životu nije okusila kupovnoga kruha, nego samo kruha ispod peke, kojega joj kćer Mile spravlja.

 - Najviše ti volin pojest malo zagvoškoga zelja, pure i kozjega mlika – priča nam najstarija Zabiokovka, kojoj se je i u 100. očito teško otrgnuti od zagvoškog kamena i rodnoga kraja.

 - Svemu, dite moje, dođe kraj, pa tako i živu isanu, ali lipo se je sititi mladih dana, one pastirske pisme, divojačkih sila i momačkih pogleda. Bilo je teških dana, gladi i neimaštine, ali je bilo više druženja nego danas – polagano će baka Mara. Na odlasku, obećali smo posjetiti baku za rođendan.

 - Ako buden živa, i fala ti šta si došla. Ovo ti je sevap od Boga pohoditi bolesnika, mašući rukom na pozdrav ispratila nas je 102 godine stara Zagvožđanka.