StoryEditorOCM
Dalmacijaprivatni poduzetnici UPOZORAVAJU DA JOŠ JEDNOM OBRTU PRIJETI IZUMIRANJE

Mesnice gube bitku sa šoping centrima - 'Splićani za pravi komad mesa ne štede'

Piše PSD.
10. lipnja 2010. - 23:32
Sinj je svojedobno bio poznat po velikom broju mesara i mesnica i odličnom izboru kvalitetnog mesa svih vrsta. Privatne mesnice otvorene su prije privatnih kafića i postajale su ozbiljna konkurencija tadašnjemu društvenom poduzeću koje je imalo sedam-osam mesnica.

Od toga društvenog poduzeća ostala je samo sumnjivo privatizirana klaonica koja godinama ima zatvorena vrata, a od privatnih mesnica danas ih je ostalo još pet - četiriju vlasnika. S velikim izgledom da će i to u doglednoj budućnosti postati prošlost.

 - Gubimo bitku. U cijelom Sinju još ima pet privatnih mesnica i svi radimo loše. Kupci su otišli u velike robne centre. Oni puno ulažu u reklamu i nude navodno jeftinije nego mi, iako se najčešće pokaže da nije tako – kaže Vinko Vitić iz mesarske obitelji koja još drži dvije mesnice.

Stariji sinjski mesari sjećaju se da su petkom poslijepodne i subotom padali s nogu od posla. Iako je u Sinju u njihovo vrijeme bilo više od 20 privatnih mesnica, sve su radile dobro.

Petak poslijepodne i subota bili su rezervirani za kupce iz Splita. Ni loša cesta nije sprječavala Splićane da redovito dolaze u Sinj po lijepe bokune.

A sve što se sjeklo na mesarskom panju, najvećim je dijelom bilo uzgojeno u štalama i na pašnjacima Cetinske krajine ili, u najgorem slučaju, dopremljeno iz Slavonije. Toga se dobro sjeća i Boro Levantin, najmlađi od sedam braće iz najpoznatije sinjske mesarske obitelji.

Od njih sedam, petorica su dugo imala svoje mesnice, šesti je kratko bio privatnik i većinom je radio kod nekoga od braće, dok je sedmi izabrao ugostiteljstvo. Najmlađi Boro je posljednji koji se još bavi mesarskim obrtom.

 - Danas se kupuje i jede više mesa nego onda kada smo mi sinjski privatni mesari najbolje radili, ali sve manje se kupuje u nas obrtnika. Meso se danas najviše prodaje u velikim robnim centrima.

Uglavnom je riječ o mesu iz uvoza o čijoj kvaliteti ne bih želio govoriti. Mi još uvijek prodajemo domaće. Junetina i odojci su iz Slavonije, a dio teletine i sva janjetina je s našega područja. Nažalost, kupovna moć je sve manja pa kupci često nauštrb kvalitete biraju jeftinije – kaže Boro Levantin.

Toni Paštar

Domaće je domaće... al’ je i skupo

Sve što vidite pred sobom je svježe, nije bilo smrznuto i hrvatski je proizvod, kazuje nam odmah pri ulazu u Kerumovu mesnicu u Jokeru mladi mesar, vidjevši da upisujemo cijene u rokovnik.

Pitamo zašto je velika razlika u cijenama mesa između mesnica koje su svoje okrilje našle unutar trgovačkih centara i onih “samostalnih”, privatnih mesara.

 - Stvar je u količini, ja sam ovdje prošli vikend naručio deset tona mesa, imam popust na masu, jednostavan mu je odgovor, pa dodaje kako mu kolege zarade prodavši dva kilograma, dok on, da bi nadoknadio razliku u cijeni, mora prodati deset. Poznati, dugogodišnji splitski mesar s imenom nije želio u novine, jer, kaže, reklama mu ne treba, ali se konkurencije ipak boji.

 - Nudimo hrvatsko meso, ono je najkvalitetnije, najbolje, ali i najskuplje. Niti mi, niti naši seljaci ne možemo parirati uvoznom mesu s cijenom, veli on.

Premda mu logika nalaže da su veći i troškovi što je veći obrt, u trgovačkim centrima, veli, imaju podršku, dobru logistiku i “gazda” uvijek stoji iza njih. Takva situacija nije s “malim” prodavačima.

 - Prepušteni smo sami sebi, nemamo podršku ni od koga, ali naučili smo na skromnost, od čestita rada se teško živi, ali se živi, kaže. Osjetio je utjecaj dobro reklamirane prodaje po trgovačkim centrima, on za reklamu novca nema, ali uz pomoć rodbine i prijatelja – “dobar se glas daleko čuje”. Pa, Splićani, kada je riječ o pravom “bokunu”, ne štede. Posao je pao, ali opet – ne drastično.

 - Roba koja stiže iz uvoza je drukčija od naše, kazuje.

 - Naša je stoka hranjena na drukčiji, prirodniji način, ali “njihovi” seljaci uz silne potpore koje primaju od svojih država, mogu meso prodavati po nižoj cijeni, naši se, pak, moraju snalaziti kako znaju i umiju. Tako famoznog “janjčića” po Zagori i otocima možete “zavrtiti” za sto eura po komadu, bez obzira koliko težio. I taj je, kunu se, najslađi na svijetu...

Cijene u Sinju

45/55 mljeveno

55 juneći but

65 teleće

20 carsko

65/70 janjetina

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
10. lipanj 2026 23:48