Slobodna Dalmacija

Povratak na naslovnicu

SMS komentar pošaljite na 666555 sa ključnom riječi SLD, (3,72 kn/sms).

Fra Šime: ‘Svih 9,8 milijuna kuna predao sam bankarici.’ Nego! A da kome će? Ne valja tolike novce držat po kući. STARI ŠTEDIŠA, SPLIT

Detalji o usluzi >

SMS komentar pošaljite na 666555 sa ključnom riječi SLD, (3,72 kn/sms).

Fra Šime: ‘Svih 9,8 milijuna kuna predao sam bankarici.’ Nego! A da kome će? Ne valja tolike novce držat po kući. STARI ŠTEDIŠA, SPLIT

Detalji o usluzi >

Spektar

Objavljeno 10.04.2010. u 14:53

STUDIJA dr. ĐURE ZATEZALA OTKRIVA PUNU ISTINU O PRETEČI JASENOVCA, USTAŠKoj tvornici SMRTI kod gospića, JEDNOJ OD PRVIH U EUROPI KOJA JE “PRORADILA” 1941., PRIJE AUSCHWITZA I BIRKENAUA

Zatezalo demantira Tuđmana: U Jadovnu su ustaše ubili 40.000 ljudi u 132 dana

Poznatije žrtve Jadovna bili su član CK KPH Martin Franeković, koji je kao Hrvat radije izabrao smrt sa srpskim drugovima nego život s ustašama, te Židov ing. Ivo Goldstein iz Karlovca, otac Slavka Goldsteina i Danijela Ivina, djed povjesničara Ive Goldst

U Hrvatskoj se holokaust nad Židovima najčešće povezuje s logorom za uništenje Jasenovac, a pritom zaboravlja njegovu pogubnu preteču – Jadovno, selo pored Gospića, koji je 1941. s logorima na Pagu (Slano i Metajna) činio jedinstveni prostor za usmrćivanje u trajanju od 132 dana.

Ta je tvornica smrti bila jedna od prvih u Europi, budući da je Auschwitz II Birkenau s industrijom ubijanja započeo 4. srpnja 1942. O njemu se je, unatoč tome, premalo pisalo. Dr. Franjo Tuđman je u svojim neslavnima “Bespućima povijesne zbiljnosti” (1989.) tvrdio da masovnih žrtava u Jadovnu uopće nije bilo, iako su “nastupi” i likvidacije velikog broja uhićenika tu započeli već 24. lipnja 1941.

 Dr. Đuro Zatezalo
Osamnaest godina nakon takvog Tuđmanova dictuma, dr. Đuro Zatezalo napisao je studiju “Jadovno: kompleks ustaških logora 1941.” u dva toma, na 1727 stranica velikog formata. Od 11. travnja do 25. kolovoza, kada su se zbog talijanske reokupacije ustaše morale povući, taj se kompleks sastojao od koncentracijskog logora Gospić u zgradi kaznionice Okružnog suda, Ovčare i sabirališta na gospićkoj željezničkoj stanici, gubilišta Jadovno, Risove glave, Slane i Furnaže (Pag), pomoćnog gubilišta Stupačinovo i ženskog logora Metajna (Pag).

Žrtve su odvođene i likvidirane nad velebitskim jamama: Šaranovoj, Oreškovića stanovi, Kvarte, Sveta Ana, Grgin brijeg, Macola, Badanj, Nezdravka, Jarčija, Ugljenača, Duliba, Ošporača, Dvije jame kod logora, Peratova Draga, Bliznica, Golubnjača, Runjevac, Jasenovac, Ploče, Pavkuša, Križanovo brdo, Jamina, Kijevac, Dupčan, Šević, Jama na Pagu, Branzina, Čošić, Kulaševa strana, Snježnjača, Duman te usputna gubilišta do Jadovna.

Nakon što je 1960. postao sekretar Komisije za historiju kotara Karlovac, dr. Zatezalo prikuplja i obrađuje arhivsku i memoarsku građu, okrunivši karijeru Historijskim arhivom u Karlovcu, jedinom novoizgrađenom suvremenom arhivskom institucijom u Hrvatskoj.

Proučavajući niz relevantnih dokumenata: rasne zakonske odredbe o teroru nad Židovima, Srbima, Romima, Hrvatima komunistima i ljevičarima, zapravo ta se kvalifikacija “komunista” prvotno koristila za hapšenje Židova i Srba, što se Romima ni uz najgoru volju nije moglo prišiti, dok se Srbima poslije radije lijepila optužba “četnik”, arhive NDH, vojnih, policijskih i ustaških organa, svjedočenja žrtava koje su preživjele zločin te nalaze talijanske vojske.

Nasuprot Tuđmanu koji je kao kabinetski prepisivač brinuo da prošlost prilagodi svom aktualnom političkom gledanju, Zatezalo je terenski istraživač s osloncem na provjerljive činjenice. Rezultat njegova bavljenja stradalima glasi: ubijene su 40.123 osobe, od toga 32.103 u Jadovnu, a 8020 u logorima Slana i Metajna na Pagu. Poubijano je 38.010 Srba, 1988 Židova, 88 Hrvata, 11 Slovenaca, devet Muslimana, dva Čeha, dva Mađara, jedan Rus, jedan Rom i jedan Crnogorac.

Do kraja 1990. sastavio je popis žrtava po imenima, zanimanju, starosti, vjeri i naciji, ukupno 10.502 osobe, jer je rat na ovim prostorima 1991. onemogućio daljnju identifikaciju ubijenih. Taj popis žrtava, u nekim slučajevima popraćen i fotografijom, nalazi se u prvom tomu ove monumentalne hrestomatije.

Zatezalo uspoređuje izjave svjedoka i precizno rekonstruira proučavani događaj, odbacujući okrugle brojke, npr. Rastislava Petrovića koji je bez ikakve dokumentacije u svojoj knjizi “Zavjera protiv Srba” tvrdio da je na Pagu ubijeno 4500 Srba, 2500 Židova i 1500 Hrvata.

Poznatije žrtve Jadovna bili su član CK KPH Martin Franeković, koji je kao Hrvat radije izabrao smrt sa srpskim drugovima nego život s ustašama, te Židov ing. Ivo Goldstein iz Karlovca, otac Slavka Goldsteina i Danijela Ivina, djed povjesničara Ive Goldsteina.

Sindrom Josepha K.

Zašto su ljudi iz svih krajeva Hrvatske, BiH i dijela Vojvodine koji je potpao pod NDH postali istokobnici nevjerojatnog ustaškog sadizma? Kako je šaka ubojica mogla uvesti takav genocidni teror? Autor ukazuje na odgovornost KPJ, koji je stavovima o tamnici naroda u vrijeme Kraljevine Jugoslavije davao teorijski obol ustaškoj politici, dok su HSS-ove poluvojne organizacije Hrvatska seljačka zaštita (200.000 ljudi) i Građanska zaštita (4.000 ljudi) pružale logistiku lova na nepoćudne.

Zbog čega 50 ili 100 zatočenika nije skočilo na nekoliko ustaša koji su ih vodili na stratište? Zaključuje da je mogući odgovor na to multidisciplinaran, uvjeren da se to događalo i stoga što većina uhićenika, pohvatana “u svojim kućama, noću na spavanju, danju za objedom, u crkvi za vrijeme molitve, u školi za vrijeme nastave, na radnim mjestima, na ulici, na njivi – nije osjećala nikakvu krivicu za bilo što”!

 Dr. Franjo Tuđman
I ovdje se radi o sindromu Kafkina Josepha K. koji se pokušavao, kao i Židovi u Jadovnu, spasiti nevinošću, ne shvaćajući da je njegova, kao i njihova “krivnja” proistjecala iz neprihvatljive nacionalnosti pa se nije mogla izbjeći poštovanjem patološkog zakonodavstva. Židovski pisac Sholem Asch je uoči holokausta navijestio jedan od tradicionalnih razloga: “Ne moć za pamćenje, nego baš suprotno, moć za zaboravljanje, nužna je za našu egzistenciju.”

Treću prepreku izbavljenju moglo bi se potražiti u ignoriranju Nietzscheova stava: “Nada je najveće zlo jer čovjeku produžuje muku.” Za razliku od nevinih, krivci imaju svijest o krivnji pa su spremniji na vlastito izbavljenje jer očekuju kaznu i predviđaju poteze krvnika. Kako uopće razumjeti genocid, pokušao je objasniti američki povjesničar Daniel Jonah Goldhagen svojom nedavno objavljenom knjigom “Worse Than War” (“Gore od rata”).

Nevini su se nadali izbavljenju, a bili okruženi krvolocima poput Ljube Miloša, koji je rukovodio transportom do Jadovna, Mije Babića, Dragutina Pudića i Maksa Luburića, koji je na stratištima Jadovna i Paga postavljao temelje jasenovačkog pakla, postavši šef svih Pavelićevih logora. On je 1942. kazao da “ne može izdržati dalje u Slovačkoj” i da se mora vratiti u Hrvatsku “jer je željan krvi”. Tko nije mogao klati, za njega nije bio ustaša nego “usraša”.

Kad god bi otišao s Paga, more se crvenjelo od krvi. Kako su se od takvih zvijeri mogli obraniti ugrabljeni pojedinci, ako to nije uspjelo generalu Vokiću i dr. Lorkoviću, koji su Paveliću tek 1944. predložili da pobije te “rasove” ako želi prijeći na stranu saveznika? Pošto je bio među glavnim zagovaračima otvaranja koncentracijskih logora, Lorkoviću se tako Luburić o glavu obio kao bumerang jer ga je kao i Vokića likvidirao i potom u emigraciji poživio dovoljno dugo da inspirira Bušića i Tuđmana na pomirenje svih Hrvata iliti ustaša i partizana.

Jean Améry, koji je preživio Buchenwald, Bergen-Belsen i Auschwitz, “pomirljivost” žrtava i krvnika odbacuje kao potpunu promašenost.

Spasitelj Dijamanštajn

Logore je pokretala Ustaška nadzorna služba (UNS), čiji je Ured III bio zadužen da iskustvo hitlerovskih mučilišta prenosi u NDH. Na njegovu čelu bio je Eugen Dido Kvaternik, koji je, kad mu je majka Židovka 1942. skočila u bunar, rekao da je sretan što je iz obitelji nestao i posljednji Židov. Sreća zlih izrasta iz nesreće dobrih. Je li uz takvog monstruma mogao funkcionirati svijet neba i nade koji su u sebi nosili uhićeni Židovi?

Što su mogli očekivati oni Srbi kojima se jamčilo da će “kao katolici moći ostati u svojim domovima”, a nakon toga teretnim vagonima vozilo u Gospić na “humano preseljenje” u Jadovno? Ni dubrovačkim Srbima, koji su osobno odabrali biti katolici nije pomoglo da ih ne otmu u Jadovno. Jugoslavenski kralj Petar II. Karađorđević je 6. lipnja 1941. molio Roosevelta da zaštiti srpski narod u Hrvatskoj od istrebljenja, pitajući zašto se zakon o Židovima primjenjuje na Srbe koji su kršćani?

Kako je bio moguć spas zatočenika uz zabranu obraćanja vlastima!? Kvaternik je uz UNS kontrolirao i RAVSIGUR (Ravnateljstvo za javni red i sigurnost), golem policijsko-teroristički aparat koji je na osnovi rasnih zakona stvarao nered i nesigurnost. Ako je takav mozak imao vođa nacionalne sigurnosti, onda je lako zamisliti što je bilo u glavama “divljih ustaša” u logorskim klaonicama. Kada se to shvati, onda se ne može osuđivati nikoga od zatočenika ako je vjerovao da se na bilo koji način može spasiti.

Ovdje (Slana) započinje i svoju logorašku muku Židov Bruno Dijamantštajn, kojeg će ustaše poslije postaviti za “internog upravnika” Jasenovca. Premda je pogubljen nakon afere s ustaškim zlatom u kojoj je sudjelovao te od logoraša bio optuživan za privilegirani položaj, Zatezalo navodi svjedoke koji potvrđuju na koji se način borio da sačuva život ljudima u ustaškom infernu. Zbog prenatrpanosti dolaskom novih logoraša, ustaše su likvidirali dok ne bi došli do traženog broja.

Dijamantštajn je činio sve da se “prekobrojni” zatočenici prebace u druge logore i tako spase od trenutačne smrti. Žrtve su pitale svoje krvnike zašto ih ne ubiju na licu mjesta, već ih danima i noćima transportiraju u Jadovno? Odgovor bi mogao biti – zbog Talijana i Nijemaca, koji nisu dozvoljavali takvu javnu i masovnu bestijalnost. Ustaše su stoga nakon napuštanja logora uništavali tragove zločina, što će reći da bi ubijanje u mjestu hapšenja ostavljalo previše dokaza o holokaustu i genocidu.

Oni koji su nekim slučajem dospjeli u logore pod talijanskom ili njemačkom komandom imali su dojam da su u rukama Crvenog križa. Ipak, sve što je bilo u blizini Jadovna bilo je osuđeno na istrebljenje. Već 20. travnja 1941. uhapšen je direktor gospićke preparandije Ilija Opačić, ujedno i prevodilac za Cravate Rosse talijanske diviziji Re, zajedno sa sinom Aleksandrom, studentom visoke tršćanske škole, preventivno učlanjenim u fašiste.

Iako je dio svoje kuće predao talijanskoj komandi, usprkos što je pred njom bila talijanska straža, ustaše su Opačiće odveli i ubili zato što su bili Srbi. To je klasičan oblik eliminacionizma kao suštine genocida.

Budak: spriječite zvjerstva

Tek nakon što je u Lici u kolovozu 1941. podignut ustanak, Talijani su se radi svoje sigurnosti odlučili na zatvaranje Jadovna i spasili 120 srpskih žena i djece iz paških logora koje su prije toga htjele pobiti ustaše. Talijanska vojska je unatoč ustaškom uništavanju dokaza pronašla leševe 407 muškaraca, 293 žene i 91 djeteta, u starosti od 5 do 14 godina. Sve što je u elaboraciji samo istaknuo u prvom, Zatezalo je ponudio in extenso, u 253 dokumenata, u drugom tomu koji potvrđuju njegovu historiografiju tragedije Jadovna.

Radi se o svjedočenjima preživjelih koja imaju potresnu snagu tako da ih se može čitati i na književnoj razini. Ta “literatura” nadmašuje opise komunističke torture gulaga ili Golog otoka jer su prizori ustaškog demonizma neusporedivi. Iako su se režimski zločini sakrivali, humani ljudi su im se protivili čim bi saznali o strahotama gubilišta.

Tako je Karlo Budak, 93-godišnji Hrvat iz Karlobaga, apelirao na talijanskog generala Rafaela Peligra da spriječi zvjerstva nad Srbima, ako ne kao zapovjednik, onda kao kršćanin ili će za to odgovarati pred narodom i poviješću svijeta. Danas se ne piše o Karlu Budaku, nego o Mili Budaku. Mostarski muslimani su 22. rujna 1941., a banjolučki 12. studenog 1941. pokrenuli akciju za prestanak nasilja.

Jeromonah Atanasije Jeftić je napisao da se pokajanjem za učinjeno zlo ponovo otkriva pravi ljudski lik u sebi. Pokajnici su ipak rijetki. Posebno u javnosti. Gospić se i u Domovinskom ratu s Norcem pokazao kao grad koji se ponavlja. Na ovim prostorima u 20. stoljeću nije bilo većeg zla od šovinizma i rasizma. Za ustaški holokaust, genocid i pogrome nema opravdanja, iako ih revizionisti žele ublažiti paušalnim statistikama ili apokrifnim objašnjenjima.

Povijesna se sramota i krivica za vlastito činjenje i nečinjenje ne smije prebacivati na drugoga. Niti se kao nacionalna baština uzimati samo ono što je u njoj bilo dostojanstveno. Zlo rata omogućuje ratne zlotvore. Poslije 27. ožujka 1941., čime je u Beogradu izazvan raspad stare Jugoslavije, bezglavo se prizvao rat koji je donio i zlo Jadovna.

Milošević je pak dogovorio raspad nove Jugoslavije i pokrenuo rat, omogućivši nacionalistički revanšizam u Hrvatskoj i novo decimiranje Srba. Tako daleko u razmatranju geopolitičkih uzroka ovih krvavih ratova Zatezalo nije išao, empatijski usredotočen na konkretne žrtve kao posljedicu rata, slažući ovu opominjuću knjigu smrti sa željom da se zločin Jadovna “ne ponovi nigdje gdje živi ljudski rod”.

Pouka 20. stoljeća morala bi glasiti: kako se nigdje ne bi posezalo za ratom – cijeli se svijet mora stalno i unaprijed brinuti za cijeli svijet.

danko plevnik

Potkivanje Vladimira Bosnića

Ustaše su tjerali logoraše na krevet od bodljikave žice, potkovali Vladimira Bosnića kao konja i vodili po gradu, usijanim željezom djeci palili oči, na položenim ljudima plesali kolo. Srbi su morali jesti svoju zastavu, razgovor među zatočenima bio je zabranjen pod prijetnjom smrti.

Žene i djevojke su silovali, a potom ubijali, u čemu se je bezočnošću isticao 27-godišnji komandant Metajne Maks Očić. Ako ih macolom u glavu ili nožem pod grlo nisu usmrtili ustaše, za to su se pobrinuli dizenterija, tifus i glad.

Ubojstvo Kajzera, prvaka na 400 metara

Tek su neki pobjegli iz Jadovna, šutke prelazeći bodljikave žice ili kad bi ih iz logora vodili na skupljanje drva. Jedna majka je nakon likvidacije izašla iz jame, ali nije uspjela izvući svoju djecu. Na Pagu je bila dovedena cijela nogometna momčad židovskog “Makabija” i drugi sportaši.

Među njima je bio i prvak Jugoslavije na 400 metara Kajzer, koji je s kolegom Klajnom htio pobjeći, ali su ga ustaše uhvatili. Cijeli su ga dan bez hrane i vode držali na suncu. Čekalo se Luburića, koji je stigao ujutro i naredio strijeljanje.

Kajzer je preko oštrog kamenjara krvavim stopalima dostojanstveno koračao tih stotinu metara i nijemo se oprostio od drugova pozvanih da gledaju njegov kraj. U tom času Židove i Srbe nije povezivao samo strašan osjećaj da su izgubili svoju domovinu, nego još strašniji - da je nikada nisu ni imali.