Slobodna Dalmacija

Mali milijun puta sam vas čitao, gledao i slušao, svaki put sam kazao sam sebi: moraš učiniti intervju s ovim pametnim čovjekom! I svaki put bih odustao...

- Smijem li znati zašto!?

Zato što ste vi veliki meštar kad je u pitanju umjetnost, arheologija, vi ste, kako je jedan put rečeno za vas – kampanel dalmatinske kulture. A kako ja o tome u čemu ste vi kampanel ne znam ništa, kako me, nemojte se naljutiti, to u čemu ste vi kampanel zapravo ne zanima, onda bih svaki put promislio isto: učiniš li ti intervju s tim velikim čovjekom, to će bit zločin prema kulturi i umjetnost, ali i zločin prema novinarstvu!

- Moram vam priznati: iznenadila me vaša iskrenost! Ali, vi očito imate krive informacije o meni... Ja sam vam, naime, svestrani diletant!

Svestrani diletant: iznenadili ste me!

- Dobro, dobro... To, svestrani diletant, rekao sam onako, radi umjetničkog dojma. Preciznije je kazati: ja sam stručnjak opće prakse!

Je li kao ono – liječnik opće prakse! Dakle, ne ni ginekolog, ni urolog, ni ortoped, ni otorinolaringolog, nego liječnik koji – liječi sve!

- Ma, ne liječim ja ništa, ja sam neka vrsta znatiželjnog intelektualnog hedonista, koji naprosto uživa zatomljujući znatiželju. Svaka uska specijalizacija me guši, meni je unutar nje tijesno. Još uvijek kupujem i čitam knjige o svemu i svačemu. Čitam ih, gutam ih. Odavno sam shvatio da mi to u socijalnoj komunikaciji donosi efikasnost, to je ono što naši ljudi zovu, da ne ispadne pretenciozno – opća kultura! I relativno lako mi se prešaltati s bilo koje teme na bilo koju drugu temu...

Ali, vi ste ipak čovjek od kulture, od umjetnosti...

- Da je tako, onda vi, to ste sami rekli, ne bi ni sad došli napraviti intervju sa mnom. Je li tako?

Dalmacija je zamrla

Je! Zapravo, na intervju s vama ponukao me prošlosubotnji intervju u Spektru s dokazano uspješnim gospodarstvenikom Ivicom Karninčićem Koločem. On je u tom intervjuu, među ostalim, kazao i ovo: “Nedavno me oduševio poznati čovjek od umjetnosti, prof. dr. Ivo Babić, koji je, služeći se zdravom logikom, dao dijagnozu hrvatskoga gospodarstva kakvu nikad nije iznio ni jedan hrvatski ministar...”

- Pročitao sam intervju s tim izuzetno uspješnim čovjekom, priznajem, veoma me precijenio, uostalom kao i vi. Inače, više me stimuliraju napadi od komplimenta.

Došao sam k vama da mi rečete što ste to tad kazali da ste oduševili velikoga meštra kao što je Ivica Karninčić!

 - To je, zapravo, bio televizijski intervju na temu kultura... ...

Kultura!? Kako kultura kad ste govorili o gospodarstvu!?

- Samo malo, samo malo... Kultura je bila predmet tog intervjua, ali ja sam tu govorio o kulturi u najširem smislu, o kulturi u antropološkom smislu. O kulturi kao kompletnom sistemu života gdje je najvažnija – proizvodnja! Način održavanja života. Danas je to industrija prije svega! Industrija i proizvodnja znače napredak. Industrija i proizvodnja su pokretači svega, oni poboljšavaju dinamizam cjelokupnog društva. Industrija i proizvodnja su lokomotiva koji sve vagone, među kojima je i kultura u užem smislu, umjetnost, znanost..., guraju naprijed. I nema nikakvog boljitka bez jačanja, razvitka industrije, proizvodnje. Nema! To je Dalmacija najbolje osjetila... Naravno, važne su usluge, informacije, trgovina, ali realni sektor je bitan: opipljivi, konkretni materijalni proizvodi. Ne zaboravimo poljoprivredu, proizvodnju zdrave hrane. Srećom, obnavljaju se maslinici...

Kad spomenete Dalmaciju i industriju, odmah mi dolazi slika Jugovinila, solinskih i kaštelanskih tvornica cementa, dima, zagađivanja Vranjica...

- Realna je ta vaša slika, ali realnost je i to da je dalmatinska industrija zamrla. S njom i cijela Dalmacija. Nije industrija samo zagađivanje okoliša, protiv čega se kao čovjek zelene orijentacije i ekolog desetljećima borim. Zamrle su u Dalmaciji i nove, posve čiste industrijske tehnologije poput proizvodnje solarnih uređaja. Javlja se, veseli me inicijativa da se pokrene proizvodnja uređaja za elektrane koje se pokreću snagom vjetra. Hrvatska, a osobito dalmatinska gospodarstvena orijentacija isključivo na turizam bila je potpuni promašaj... Zapravo i nije bilo gospodarske politike osim grabeža takozvane privatizacije i rasprodaje u bescjenje svega i svačega, uključujući i budućnost.

Što, turizam nije dalmatinski i hrvatski forte!?

- Opet žurite... Turizam je OK, Dalmacija je privlačna turistička destinacija. To nitko normalan ne može negirati. Ali, zdravi razum kaže da je osloniti se samo na turizam pogibeljno. Turizam se može promatrati kao monokultura. A ni jedna monukultura nije prirodna. Ni u prirodi nema samo jedne vrste biljaka, raslinja, stabala. Prirodna je raznolikost, u ekonomiji to znači više djelatnosti. Pučki rečeno ne može se igrati stavljajući sve na jednu kartu. Gospodarstvo koje se oslanja samo na jednu kulturu je neprirodno i dakako ranjivo, podložno krizama. Ne možemo i ne smijemo stalno i svugdje upirati u turizam, a ne činiti ništa da spasimo nešto što je dalmatinska, stoljetna tradicija, nešto što je gospodarstveni, ali kulturni zaštitni znak Dalmacije, a to je brodogradnja. Naravno i pomorstvo.

Menadžeri lisci

Škverani u Splitu i Trogiru bit će vam zahvalni za ovo...

- Put prema nestajanju dalmatinske brodogradnje doživljavam kao veliku svoju osobnu tragediju. Ja sam dijete škveranina, ja sam se školovao od plaće oca činovnika u trogirskom škveru. Nedopustivo je da hrvatska vlast, hrvatska politika diže ruke od brodogradilišta.

Ne čine oni to, sad ću upotrijebiti riječ koju oni često i rado rabe – transparentno! No transparentno iliti razvidno je to da su za propast brodogradilišta veoma zainteresirani i oni koji bi se željeli dograbiti atraktivnih lokacija uz more. Hoćemo li na mjestima gdje su danas brodogradilišta izgraditi hotele i marine?

Gdje će te tisuće, tisuće škverana? Hoće li možda svi konobariti ili biti možda čuvari dalmatinskih plaža u zimskom razdoblju... No neće se svi moći prekvalificirati za konobare i kuhare, jer naprosto neće se moću otvoriti toliko radnih mjesta. U što će se pretvoriti Split bez brodogradnje? Hoćemo li i splitsku Rivu nakrcati hotelima? I javnim kućama.

A kako bi bilo da na fakultetima turizma uvedemo predmet: prostitucija i svodništvo! Da stvaramo stručnjake iz tog područja kako bismo obogatili našu turističku ponudu. Ljudi moji, spasimo brodogradnju! Evo, meni je Split bez brodogradilišta naprosto nezamisliv...

Neki naši suvremeni mladi menadžeri govore da dalmatinskoj i hrvatskoj brodogradnji nema spasa!

- Molim vas, preskočite, ako ikako možete to – suvremeni mladi menadžeri. Jeste li slučajno analizirali njihova lica? Ili možda fizionomije direktora fondova za privatizaciju. Kakve menažerije...

Priznajem: analizirati face hrvatskih gospodarstvenih menadžera nikad mi nije palo na pamet! I neće!

- Vidite, njihove face mene neodoljivo podsjećaju na face lisce. S tim da im još uvijek lisičji repovi ne vire iz hlača... Dajte, kakvi menadžeri, kakva samozvana hrvatska gospodarstvena elita... Jednom sam, dok sam bio rektor splitskog Sveučilišta, bio pozvan na jedan skup od strane samozvanih hrvatskih lidera.

Bili su tamo bankari, privrednici, jedan minstar inače ljevičar, tadašnji, više ne, sindikalni lider... Bio sam na tim lekcijama iz neoliberalističkog kapitalizma jednom ili dva puta. Strani instruktori postavljali su pitanja, a nazočni „hrvatski lideri“ su poput pučkoškolaca morali odgovarati.

Primjerice... Pitanje: zašto je važno da se poveća broj nezaposlenih? Odgovor: zato da padne cijena rada! Novo pitanje: zašto je važno da padne cijena rada? Novi odgovor: zato da budemo s jeftinom radnom snagom privlačniji stranim investitorima! U tom trenutku mi je pao mrak na oči, ustao sam, izašao vani. Meni tu nije bilo mjesto...

Menadžeri su dobro naučili lekcije, zaista, veoma su poduzetni, rasprodali su sve i sva, od Plive koja je bila ponos Hrvatske pa do telekomunikacija. Sad su oni „poslodavci“, kao da im je to ćaća ostavio, u firmama koje se prešle u strano vlasništvu.

Nepobitna je činjenica da Dalmacija gospodarstveno tone. Valjda još nije dotakla dno dna, ali znalci, koji nisu ni u vlasti ni u bilo kakvoj politici, tvrde: dno dna je blizu!

- Znam i ja da je tako, ali u to naprosto ne želim vjerovati. Ne želim biti pesimist. Hoću vjerovati da nade ima, da je zadnji tračak nade u – diskontinuitetu u nepredvidljivom, u iznenađenjima koja mogu biti ponekad i ugodna. Grčki filozof Kostas Axelos pisao je o povijesti kao lutajućem, nepredvidljivom fenomenu... Vjerujem da se ponekad nešto može dogoditi iznenađujuće dobro, da postoji pokretačka snaga koja će prepoznati gdje smo, da idemo u sunovrat, da će doći do zaokreta prema boljitku. Kako što je rečeno: gdje raste kriza, raste ono spasonosno!

Spomenuli ste grčkog filozofa, Grčka je danas ajme majko, prije spomenuti Ivica Karninčić je ustvrdio da smo mi već sad – Grčka!

- Grozim se kad čujem da se spominje prodaja njihovih predivnih otoka. Vrijeđaju ih s provokativnim izjavama da prodaju Akropolu. Valja se kao opomene sjetiti i nedavnog slučaja Argentine, zemlje koja je bila na put da se ubroji u grupu onih razvijenih, gdje je na prosjački štap pala radnička klasa ali bez plaća su ostali i liječnici i profesori.

Strani kapital je korumpirao političare. Bankroti naravno nisu nova stara u povijesti. Španjolska ih u 17. stoljeću doživjela nekoliko. Uvijek se nude ista rešenja: smanjenje državne potrošnje, kratkoročne dugove s lihvarskim kamata pretvorit u dugoročne s podnošljivim kamatama. Spekulativnom, financijskom kapitalu bolje je izvući uloženo, makar na dužu s manjim profitom negoli izgubiti sve.

U svojoj knjizi “Pomak prema crnom” kažete kako je svugdje oko nas sve crno. I dodajete: osim možda na morskom obzorju gdje se, kako čitamo, rasprodaje 1185 otočića?

 - To – pomak prema crnom – zaista zvuči pesimistički, ali to je naša realnost. Mi smo zapravo sve najvažnije što smo imali rasprodali. I kod nas pojam nacionalizam među ostalim može znači – opljačkati svoju naciju. I rasprodati nacionalno blago! Prodali smo banke, telekomunikacije... Ma prodali smo sve ono što su htjeli kupiti. Sva naša imaginacija svela, kad je u mikronivou riječ na kafiće, a gledajući na makronivo – na rasprodaju Hrvatske.

Bijeg od politike

Politika i političari su se ljudima uvukli u svaku poru. Nedavno, u ranu zoru, bolesne starice i bolesni starci su, čekajući broj za specijalistički pregled, non-stop govorili o politici i političarima. Vjerujte, samo o tome!

- To je užasno što su nam učinili. Osobno se ne opterećujem njima, ne pamtim im imena i prezimena, oni su za mene listopadni, a ne zimzeleni. Najbolje su demokracije u kojima građani i ne znaju koju su vodeći političari i dužnosnici. Vrag je politika, veliki vrag. Političari kad se moraju maknuti s političke pozornice gube imunitet, razbole se od žalosti. Gube, među ostalim, vlast nad ljudima, mogućnost manipulacije sudbinama... . Ja sam, kad je o politici riječ – intelektualni voajer! S tim se nije hvaliti. Jedan njemački pjesnik preporuča svom sinu vježbanje malih bjegova, proučavanje voznih redova. Naravno, treba biti angažiran, sadašnjost i budućnost ne smije se prepusti drugima. Osobito me muči rečenica: Naćete moći reći da niste znali. Ako je stranački sustav pohaban i kompromitiran postoje razne udruge od onih sindikalnih pa do volonterskih pa nadalje. Bitan je razvoj civilnog društva.

Jeste li zato jednom, okrznuvši se o politiku, kazali: važno je vježbanje mentalne higijene!

- I zato, ali ne samo zato. Svašta se dogodilo u nas u posljednjih dvadesetak godina. Baš svašta. Neobjašnjivo svašta. Bivši internacionalisti su postali najveći i najžešći nacionalisti, bivši najglasniji ideolozi radničke klase postali su vlasnici tvornica... Ajde, da citiram moje drage Trogirane koji odavno govore: oni koji su prije zapisivali i špijavali tko ide u crkvu, sad bilježe i špijavaju tko ne ide u crkvu! Tko će se normalan u svemu tome snaći...

Sve češće se čuje da je vrijeme u kojem živimo – vrijeme laži!

- Pada je mi na pamet riječi iz Biblije... Što je čovjek? Laž i prevara! Da ga staviš na vagu bio bi lakši od dima, lakši od zraka, lakši od dima... Ljudi su lagali, lažu i lagat će. I ne lažu samo ljudi. I životinje lažu. Puštaju lažne signale, vabe.

I vi govorite da niste pesimist!?

- Vjerujte mi: nisam! Nadam se, vjerujem u boljitak. Želim da opće dobro prevlada nad pojedinačnim dobrom. Današnji kapitalizam neoliberalističkog tipa sveo na kratkoročne, partikularne, uske interese. Dominira financijski kapital koji je potresao burze diljem svijeta s podrhtavanjima koja se osjećaju čak i u Kini.. Na partikularnim, u biti spekulativnim interesima financijskog kapitala ne može se graditi budućnost svijeta. Bez skrbi za opće i zajedničkog dobra nema perspektive.

To zvuči – socijalistički!

- Socijalizam? Nikako ne onaj egalitaristički i totalitaristički koji je ubio više od 100 milijuna ljudi. Socijalizam nije samo poželjnost s obzirom na pitanje pravednosti, niti samo stoga da je zaista paradoksalna i iritantna društvena proizvodnja, ni zato što se najveća bogatstva, a time i moći, koncentriraju u rukama malog broja ljudi. Gledajući s ekološkog aspekta neće se moći ići naprijed ako se sudbina svijeta bude krojila prema partikularnim impulsima, uskogrudnim privatnim inicijativama, galopirajućom potrošnjom prirodnih resursa, zaboravljene cjeline i ignoriranjem zajedničkih i općih interesa...

piše milorad bibić
snimio jadran babić/cropix