Slobodna Dalmacija

Ugledni znanstvenik dr. Miroslav Radman opet je uzburkao javnost: gostujući u TV emisiji „Mosorijada“ kod našeg novinara Milorada Bibića Mosora, direktor Mediteranskog instituta za istraživanje života iznio je barem dvije intrigantne teze s dalekosežnim posljedicama za budućnost i pojedinca i društva.

Ukratko rečeno, najpoznatiji hrvatski biolog pojedinca je ohrabrio tezom da se – zbog napretka znanosti i medicine, te promjene prehrambenih i higijenskih navika - ljudski vijek dramatično produžava, te da djeca koja su danas rođena mogu računati da će doživjeti prosječnu dob od 120 godina, dok je društvo na prvi pogled obeshrabrio tvrdnjom da liberalna demokracija ipak nije „najbolji od svih mogućih svjetova“, koliko god nam posljednjih 20 godina tupili suprotno.

U ovom tekstu pozabavit ćemo se upravo ovom potonjom znanstvenikovom tezom. Slobodno prepričano, Radman je ustvrdio da je demokracija štetna, jer izvlači na površinu nekompetentne i nesposobne tipove, te je istaknuo da bi se društvo trebalo urediti na dva principa: principu „izvrsnosti“ i principu „solidarnosti“.

Kako bi se to postiglo, direktor MedILS-a predlaže da se u Hrvatskoj formira skupina „pametnih glava“ koje bi vodile državu: kriterij za njihov izbor bio bi „izvrsnost“, a pretpostavka na kojoj se cijela koncepcija temelji jest da bi tako okupljeni „izvrsnici“ upravo zbog svoje „izvrsnosti“ mogli osigurati prosperitet u društvu, a potom i solidarnost za sve koji nisu toliko uspješni, odnosno „izvrsni“ kao oni.

Najprije savjetodavci

Stojite li i dalje iza tvrdnje da je demokracija štetna? - pitamo dr. Radmana.

- Nisam rekao da je demokracija štetna, nego sam rekao, a iza toga stojim i dalje, da je demokracija nužno mediokracija, odnosno da kao nužnu posljedicu demokracije imamo vladavinu prosječnih. Jasno mi je da u liberalnoj demokraciji mnogo teže može doći do fašizma i nacizma, ali je teže izvesti i mnoge pozitivne stvari i projekte. Ukratko, rekao bih da demokracija onemogućava negativne, ali i pozitivne ekscese u društvu.

Kako biste konkretno preuredili društvo, odnosno model upravljanja društvom?

- Smatram da bi bilo dobro uvesti jedno razdoblje prosvijećenog, ne apsolutizma, nego liderstva, gdje bi lideri donosili odluke na temelju dobrih informacija i konzultacija s „izvrsnicima“. Kao što kapetan broda na osnovi informacija i razgovora sa suradnicima donosi odluku kako će voziti brod, tako netko mora donijeti odluku o tome kamo idemo.

Bi li ti „izvrsnici“ onda imali savjetodavnu ili operativnu ulogu?

- To bi trebalo biti najprije savjetodavno tijelo, a onda operativno.

Koliko bi bilo tih „izvrsnika“: sto, dvjesto?

- Nisam spominjao nikakvu brojku.

Vjerojatno ste svjesni da vaš prijedlog zvuči dosta elitistički?

- Recite mi jedan sustav u kojem se traži velika odgovornost, a koji se temelji na demokraciji. U vojsci nema demokracije, kod pilota je također nema. Postoji li demokracija za vrijeme utakmice, za vrijeme rata ili za vrijeme vožnje avionom? U tim uvjetima ne gledaš demokratsku proceduru, nego gledaš tko je najkompetentniji. A društvo je još složenije, pa ne vidim zašto bi vođenje države bilo jednostavno i zbog čega bi bilo prepušteno prosječnima.

Gipsov poučak

Na neki način, ova Radmanova ideja pomalo podsjeća na vizionarski potez američkog predsjednika Franklina Roosevelta, koji je, došavši na vlast 1932. u jeku velike ekonomske krize („Velika depresija“), okupio oko sebe grupu istaknutih sveučilišnih profesora te s tim trustom mozgova pokrenuo New Deal, koji je u kratkom roku Ameriku izveo iz krize.

No, uza svu privlačnost Radmanove ideje – nije se teško složiti kako je bolje da društvo vode kompetentni, nego nekompetentni ljudi – na trenutak se moramo zadržati na njezinim eventualnim rasnim/rasističkim implikacijama, budući da ovakve društvene koncepcije, koliko god bile sofisticirane, podrazumijevaju selekciju koja nije utemeljena na općem pravu glasa jednakom za sve, što je ključni postulat liberalne demokracije, nego na ipak elitističkom modelu „vladavine selekcioniranih“.

Brojni su primjeri takvih modela koji ne mogu izdržati imalo ozbiljniji intelektualni ili moralni sud, poput bizarne teorije našeg najpoznatijeg samoukog trenera Ante Kostelića Gipsa, koji je svojedobno u intervjuima najozbiljnije tvrdio da bi predsjednik Hrvatske morao trčati 100 metara ispod 12 ili 13 sekundi, te općenito u sportskom smislu biti na razini gotovo profesionalnih sportaša.

Mnogo pogubnije posljedice, pak, imala je jednako autistična ideja Franje Tuđmana o „vladavini 200 izabranih obitelji“, koja se, nažalost, u velikoj mjeri i ostvarila, što već godinama na svojoj koži osjećaju svi građani Hrvatske koji nisu imali sreću da uđu u taj mitski „cercle“.

Na prvi pogled, Radmanova se teza može učiniti samo kao podvarijanta Tuđmanove ideje, osim što je ideologija potpuno različita – dok je povjesničar Tuđman svoju koncepciju temeljio na ideologiji nacionalizma i čistih hrvatskih gena, genetičar Radman svoju koncepciju temelji na ideologiji „izvrsnosti“, koja ne bi trebala oštećivati nikoga, nego bi, za razliku od Tuđmanove fikcije, nagrađivala one najbolje; naravno, ako se „izvrsnost“ dade egzaktno dokazati.

‘Čovjek mase’ i ‘čovjek elite’

Ipak, skloniji smo Radmanovu tezu o idealnom uređenju društva uspoređivati s modelom koji je veliki španjolski filozof Jose Ortega y Gasset publicirao još 1930. godine u slavnoj knjizi „Pobuna masa“, prevedenoj na gotovo sve svjetske jezike, koja govori o pojavi „čovjeka mase“, odnosno o naraštaju „specijaliziranih barbara“, tj. ljudi koji se i izvan svog područja ponašaju kao da su za sve osposobljeni i povlašteni.

Temeljni problem Europe Ortega vidi upravo u vladavini tog neodgovornog i razmaženog “čovjeka mase”, kojemu pokušava suprotstaviti odgovornog “čovjeka elite”, kao pokušaj spajanja Platonove koncepcije o državi - odnosno Platonove teze o „vladavini filozofa“ - i suvremene liberalne demokracije, sve u cilju kako bi društvom vladala “duhovna i moralna elita”.

Fenomen „čovjeka mase“ - odnosno, kako bi Radman rekao, fenomen nekompetentnih i prosječnih tipova - Ortega gleda kao neviđenu površnost i „novo barbarstvo Europe“, pravu anomaliju europske kulture, za koju čak sluti da nagovještava kraj i propast zapadne civilizacije.Međutim, karakter “elite” koju španjolski filozof nudi kao spas pred vladavinom „čovjeka mase“ ostaje pomalo nejasan, kao i kriteriji po kojima bi ti „izvrsnici“ bili birani.

Doduše, Ortega ističe da njegova podjela društva na „mase“ i „elite“ nije podjela na društvene klase, nego na psihološke vrste ljudi: „masa“ se sastoji od onih koji od sebe ne traže ništa posebno, dok „elitu“, prema Ortegi, čine oni koji od sebe zahtijevaju više nego ostali – očito je da bismo taj imperativ Ortegine „elite“ mogli usporediti s Radmanovim „imperativom izvrsnosti“.

Razočarani Ortega se povukao

Stoga Ortegin koncept „vladavine najboljih“, kao i Radmanov koncept „vladavine najizvrsnijih“, ne bi trebalo gledati kroz prizmu rasnog podteksta, već kao pokušaje dvojice (iz)vrsnih intelektualaca da javno artikuliraju najmanje štetnu alternativu liberalnoj demokraciji.

Makar i tu postoje brojne nedoumice. Primjerice, Radman nije precizirao kako misli izbjeći da njegovi „izvrsnici“ ne postanu Ortegini „specijalizirani barbari“, tj. ljudi koji se i izvan svog područja - čak i ako u tom području doista zadovoljavaju kriterije izvrsnosti - ponašaju kao da su za sve osposobljeni i povlašteni. Naime, to što je netko u svom području „izvrsnik“, još uvijek ne znači da bi mogao uspješno voditi neko društvo, jer svako društvo je uvijek više od pukog zbroja svojih segmenata.

Zaključno valja reći da se Ortega nije zadržao samo na teoriji, nego je i u praksi pokušao ostvariti svoju viziju: kao skupštinski poslanik u vrijeme druge Španjolske Republike, tridesetihih godina prošlog stoljeća, pokrenuo je parlamentarnu skupinu intelektualaca „La Agrupacion al servicio de la republica“ („Grupa u službi Republike“), sa željom da oni svojom „izvrsnošću“ doprinesu razvoju španjolskog društva, ali se ubrzo razočaran povukao iz politike, uvidjevši da za njegov naum nema previše sluha. Možda će dr. Radman biti bolje sreće i čvršćih živaca.

piše damir pilić

Dr. ANĐELKO MILARDOVIĆ, POLITOLOG Sačuvaj nas bože od toga Anđelko Milardović Rekao bih da ove teze profesora Radmana, ovako kako ste mi ih prepričali, padaju u polje sociobioloških teorija, za koje je karakterističan pokušaj striktnog preslikavanja bioloških zakona na društvo, pri čemu ove teorije ignoriraju notornu činjenicu da su društveni odnosi drukčiji nego odnosi u prirodi. To je potpuno elitistički koncept shvaćanja društva i takvo razmišljanje je na tragu konzervativizma s biološkim backgroundom. Takvih pokušaja je u povijesti bilo mnogo, osobito na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, a elemente ove teorije imamo već u Platonovoj „Državi“, kroz njegovu tvrdnju da bi najbolji vladari bili filozofi. Sačuvaj nas bože od toga, jer je povijest pokazala da to uvijek završi u totalitarnim sustavima, kao što je i sama sociobiologija ušla u doktrinu nacionalsocijalizma. Sama ideja solidarnosti, koju dr. Radman spominje, nije sporna. Uostalom, to je nešto što je poznato u sociologiji, a tu ideju susrećemo i unutar zapadne socijaldemokracije, ali i u drugim doktrinama, poput doktrine kršćanske demokracije, pa čak i u nekim teorijama korporativizma. U povijesti vladanja liberalna demokracija je zasad ipak najbolji način tvorbe političkih institucija, koji se temelji na ideji slobode, kompeticije i ljudskih prava. Ovakva elitistička teorija društva je dijametralno oprečna teoriji liberalne demokracije, jer se temelji na principu hijerarhije koji ne podrazumijeva jednakost glasova, te može dovesti u pitanje spomenuta načela liberalne demokracije, budući da polazi od ideje da su gornji društveni slojevi i „izvrsnici“ najpogodniji za vođenje društva. Naravno, kad govorim o pozitivnim vrijednostima liberalne demokracije, to ne znači da i sam nisam skeptičan prema ovom neoliberalizmu čikaškog tipa.

Mirko Ilić